Početak dela
Pjesan I
U njoj David kaže da i vječno i vremenito blaženstvo za samjeh je pravednika određeno; zatoj da tko žudi bit’ blažen, pravednos nasljeduje.
Blažen čovjek ki ne sljedi
svjete opake, zloću oholu,
ne gre putom i ne sjedi
na kužnomu zlobnjeh stolu;
neg’ sveđ grli sa svom moći
gospodinov zakon sveti,
ter ga kuša u dne i noći
bogoljubnom svo’om pameti.
Bit’ će on jakno dub zeleni
komu plodna zemlja ugodi,
ki prostira drage sjeni
pri tekućoj bistroj vodi,
ki će pronjet’ svoje u vrjeme
sladko voće, kitno cvjetje
za okrunit veselieme
vjencim’ jesen i proljetje.
Njegov neće lis opasti
nasrtanjem vihra silna,
gojeći ga sladkom vlasti
blage sreće ruka obilna.
Ali opacjeh narav plahu
ta dopasti dobra neće;
bit’ će slični gnusnom prahu,
koga vjetar s tli pomeće.
Tjem ne imaju s druzjem jedni
vječni život steć na sudu,
ni će podnjet’ zbor pravedni
od grešnika družbu hudu,
er visoko božje znanje
vidi djela dobra i kriva,
i da grešno putovanje
k pogubi se pospješiva.
Vječnom trojstvu ke sve vlada
budi slava neizrečena
ko bi, ko jes i ko odsada
bit’ će priko svjeh vremena.
Pjesan II
David, obranjen i dobitnik od svojijeh odmetnika, očituje da tko je pod štitom nebeskijem, ne može poginuti; uči nas strah božiji i proročkijem znanjem zlamenuje u sebi gospodina Isukrsta nasrnula od Židova.
Čemu puci tamni i kleti
gnjievno reže, skupno ustaju
i smamljenoj u pameti
misli izprazne privraćaju,
kô da mogu svo'om nesviesti
određenja božja smesti?
S poglavicam sjedinjeni
kralji ustaše rad poraza
protiv bogu, protiv meni,
koga kraljom bog pomaza,
i za moju krunu rvati
podigoše stiege od rati,
skupno vapeć: „Uzu tešku,
kôm nas vežu, razkinimo:
i kroz našu moć vitešku
njihov jaram tja vrzimo;
vrz'mo i naša volja sama
budi unapried zakon nama”.
Rug će tvorit na te sprave
bog, prid kiem se nebo trese,
i na prietnje njih neprave
višnji gospod smijat će se,
pazeć kud se, a bez krila,
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
