„Moja otadžbina” je patriotska pesma Jovana Dučića iz 1899. godine. Peva o ljubavi prema otadžbini, sećanju na pretke, njihove grobove i prošlu slavu. Slušanje nudi svečanu lirsku meditaciju o pamćenju, slobodi i pripadanju.
Moja otadžbina (1899) Pisac: Jovan Dučić * Otadžbino, budi harfa zvučna Ja ću vihor tvojih mrkih strana, Probudimo sva stoleća mučna I sjaj sveti pomrknulih dana — Iz njih nek se zlatne zublje rode! Jer spi prošlost, mrtvo groblje ćuti, Kud u nebo slave i slobode Tvoju djecu vode strašni puti… PJESMA PRVA Grobnice viteškog praha nad kojim nekada davno Genije naroda moga krvave suze proli, I svetom okiti pričom, kao proljeće nježno Sveštene humke vaše što kiti travom gustom! I uzvišena tuga nad kojim podiže silno Oltare najsvetije — pred kojim pokoljenja, U duši s pobožnim mirom, kroz mutne vjekove duge Nebesa prizivahu!… Grobnice viteškog praha, Nad kojim vječita Slava, k’o mjedna statua neka Pod nebo što se diže, stajaše vječno jaka, Braneći svete humke da krilo stoljeća burnih Ne zbriše biljege njine! O, vi, na koje nebo, Nad svjetom kada tiho carova ponoć vedra, Bacaše svete luče iz svog božanskog njedra! Potomak svijetlih djeda, zanesen slatkim sankom Viteških dana sijedih na vaše humke padam,
Readnara
