Readnara

U seoskoj me’ani

Radoje Domanović

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 15 strana

"U seoskoj me’ani" je pripovetka Radoja Domanovića iz 1902. godine. Prati zimsko putovanje i boravak u seoskoj mehani, sa slikama seoskog života i ljudske prirode. Vredi je slušati zbog živopisne atmosfere i Domanovićeve prepoznatljive ironije.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

U seoskoj me’ani (1902)

Pisac: Radoje Domanović

Zima jaka, konji moga kočijaša slabi, a kola pokrivena rasklimatanim arnjevima. Seoski neutrven put; sneg napadao preko zamrzla čaglja, te kola odskaču tako jako da sam držao da će mi se džigerica otkinuti.

Vetar diže i razvejava čitave oblake smrznuta, pršava snega i bije njime u arnjeve, koji inače zbog neravna puta i vetra posrću na sve strane, tako da sam svaki čas očekivao da mi padnu na glavu. Kroz otvore na arnjevima ubacuje vetar sneg i u kola, te me gotovo više zavejao nego da sam na otvorenim kolima putovao. S jedne strane puta duboka i široka jaruta, čije je korito obraslo šipragom, a pogdegde strči po koji visoki cer, ili granica, a s druge strane se bele njive pod snegom, koji je pogdegde presečen saonikom što vodi kakvoj slami ili senu, ograđenom visokim vrljikama, ili preko celca ukrštaju prtinice i vode kućicama, usred belih šljivara, na čije široke dimnjake biju gusti mlazevi dima. Retko gde se vidi da po takvoj prtinici promakne seljak, povijen pod snopom šaše, gde korača košari da položi stoci, a sneg zavejao i njega i šašu što mu je na leđima.

— O, Gospode Bože, čudne nesreće! — reče kočijaš, okrenuv se meni, misleći na vreme.

— Teraj do prve me’ane, pa za danas dalje nećemo. Sad je već podne — rekoh mu, jer sam i sam osećao da se dalje ne može putovati.

Kočijaš se svakog minuta gotovo okretao meni i čudio se nesrećnu vremenu, ili je sam za se psovao i sneg i vetar i kola i „put i onoga koji je put prvi izmislio“! A najviše je grdio i psovao „prvog kočijaša na svetu, i ko se prvi setio da upregne konje u kola“.

— Bolje je da me majka rodila bez ruku nego da njima držim dizgine (tu opsuje, razume se, i onoga što je prvi izmislio dizgine); onako bih, bar, bio prosjak! — gunđa kočijaš za svoj račun.

Naposletku poče da psuje seljake.

— Stoka, kao stoka: napravili meanu gde niko pametan ne bi napravio!

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti