Readnara

U dobri čas hajduci!

Laza K. Lazarević

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 8 strana

U dobri čas hajduci! je pripovetka Laze K. Lazarevića, srpskog realiste. Pripovedač, iscrpljen letnjom žegom, stiže u selo i prihvata Ugričićevo gostoprimstvo; istog dana domaćinu se vratio sinovac iz vojske. Kroz živu seosku atmosferu i noć bez sna, priča je vredna slušanja kao primer srpske realističke proze.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

U dobri čas hajduci!

Pisac: Laza Lazarević

Jahao sam sam s pandurom.

Bio je jedan od onih letnjih dana, kad si gotov da tražiš, pa da se svađaš s onim što je zimus govorio kako mu je uvek milije i najtoplije leto nego i najblaža zima. Peče zvezda — mozak da provri! Sa žita treperi nešto providno i diže se u zrak. Drva opustila lišće i izgledaju kao bolesnik u vrućici, kad ište čašu vode. Stoka izdiše na livadi pod kakvom osamljenom jabukom. Tice nigde jedne za leka.

Upravo mi izgleda cela priroda klonula, obeznanila se, isplazila jezik, pa dakće.

U glavi, u mozgu, nekaka pustoš — Sahara. I krivo ti je i teško i što moraš da dišeš. Mislio sam da neću živ stići u selo.

A kad već jedanput dođoh, onda sam — kao ono gurman što neće odmah da zahita lažicom, nego najpre natenahni soli i biberi — i ja dražio svoju glad za odmorom. Hteo sam da mi se ni mišlju na posao ne prekida, te pohitah da svršim što sam imao, sve misleći kako ću se posle spokojno u hladu odmoriti i prospavati noć.

Ko nije nikad ceo dan lipsavao od žege, pa noćio u selu, taj ne zna šta je uživanje.

A ja i ne sanjah da mi je suđeno da celu noć neću trenuti.

Da vidite!

Mehana je bila trošna, opala, gadna, niska, prljava kuća, u kojoj ima jedna »soba za gospodu«, »izmolovana« tako, da te s neobičnom upornošću opominje na mrtvački kovčeg; a udara na ribu i rakiju.

Možete misliti s kakvom sam radošću primio Ugričićevu ponudu da noćim kod njega.

On me primi Bog zna kako. Toga istog dana baš mu je se sinovac vratio iz vojske — odslužio! Velika kuća, ljudi bogati, veseli; baš me lepo počastiše. A od svega mi je najslađe palo gledajući Ugričinu sinovicu. Zdrava, sveža, jedra lepota, sve brekće životom. Krepko staje na zemlju, kad hodi, ali na stupaj njene noge ne zatrese se patos ni polica, već joj samo igra meso i grudi. Lako se povija levo i desno, a na leđima, po tankom i zategnutom jelečetu, prave se tamo-amo tanke duguljaste bore, kao ono po mleku, kad se hvata kajmak.

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti