Početak dela
Tužba grada Budima
Pisac: Mavro Vetranović
Tužba grada Budima
Ja Budim
tužan grad k
nebesom
klikuju,
nebesa
vajmeh sad
da vide i
čuju,
gdi moje
gospoctvo,
ko ctiješe u
slavi,
silan car u
robstvo
poda se
postavi.
Ljuto me
rascvijeli,
grozno me
rasplaka,
jošte me
razdijeli na
mnogo
sandžaka;
s vukovi i
lavi ter se
zmaj veseli,
po
ugarskoj državi koje svud naseli. Jošte je tužica i žalos i boles, gdi sveta krunica, poslana zgar s nebes, stavi se na glavu rad zledi krstjanske istočnomu lavu od krvi otmanske, koji se oholi, gdi sablja njegova u mao čas krv proli od mnogo banova, ka cvili prid bogom meu vas stvor ostali, zač ne bi nikoga, da kralja požali, ki vječnu
pohvalu, u
oružju
uresan,
ostavi u
kalu, od
svojijeh
poplesan,
ter slava
budimska,
bijući
hrabren boj,
i krv
Kazimirska
završi porod
svoj.
Krstjanske
podhibe ku
vajmeh
izdaše,
ter moj
stijeg
pogibe, jak
sunce ki
sjaše.
A pak me
dijeliše
Ardeljci,
Bečani,
i grozno
cviliše
istočni
pogani;
dijeleći ter
takoj
jadovan za
dosta
prislavni
kotar moj u
plaču vas
osta.
Tijem s
togaj
dijeljen'ja
neće mi po
vijek vas
vječnoga
cvijeljen'ja
lipsati ni
mao čas.
Cvilit će i
druzi i
željno
plakati,
koji će u
tuzi svoj
život trajati,
kako ja
Budim grad,
u vaju i
tužbi
koji sam
ostao sad,
Otmanom
na službi;
ter se moj
slavan glas
na nica
obrati,
uzmnožna
moja vlas do
konca
prikrati.
Meu sva zla
ostala stiže
me velik
trud
i tužba
nemala, ja
ne vijem za
ki sud;
zač mi se
zgodi tač, da
tužbe
minute
povrijedi
grozni plač i
rane
priljute,
ter tužna čes
moja bez
boja i rati
ne da mi
pokoja ni
mira prijati,
da malo
počinem bez
tuge i vaja,
prije neg li
poginem
poražen od
zmaja.
Česarov zač
se brat s
Otmani
urati
ter s
vojskom
čestokrat
poče me
rvati;
nu ni kralj
ni česar ne
može odolit,
da mene
slavan car
ne bude
posvojit.
Zač sila
tolika pride
u kotar moj
carevijeh
konjika,
kojim se ne
zna broj,
krstjanscijeh
ter malo u
oružju što
bješe
vojnika
ostalo, i toj
me odbježe;
i toj me
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
