Readnara

Sima penzionar

Radoje Domanović

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 13 strana

"Sima penzionar" je satirična pripovetka Radoja Domanovića o penzionisanom činovniku Simi i njegovoj svakodnevnoj rutini u malom gradu. Prikazuje njegove odlaske u kavanu, pijacu i susrete s meštanima, s blagim humorom i kritikom društvenih navika. Vredi je slušati zbog živopisnog lika i slike života tog vremena.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Sima penzionar (1902)

Pisac: Radoje Domanović

Čovek oko svojih pedeset i nekoliko godina; rasta srednjeg, telom snažan i krupan; kose crne, koja je već počela sediti; lica ni duguljasta ni okrugla, već obična; obraza rumenih, upravo crvenih, sa još crvenijom mrežom žilica na jagodicama; duga nosa. Obrijane brade i krupnih brkova, koji su pokrivali usta, a na krajevima su malo, što vele, „ufitiljeni“ i umazani pomadom: — to vam je gospodin Sima, činovnik u penziji.

Njega možemo brzo naći u varoši K…, gde i stanuje, jer nije od onih ljudi koji žele svuda zabosti svoj nos, koji su čas ovde, čas onde; on se kreće gotovo svakog dana kao po nekom utvrđenom rasporedu: ili sedi kod kuće, ili je u „Markovoj kavani“. U tu kavanu dođe rano izjutra, sedne za jedan sto do prozora, poruči kavu, zapali duvan, pa tako

„gustira“ i čita „Brku“, ili ma kakav drugi list, ili sa gospodinom

Jovom igra domina. Tako tu provede do deset časova, pa onda iziđe malo na pijacu, gde zagleda piliće, proba sir, skorup, vina; cenjka se,

„pazari“, kako on veli, ali će retko kad šta kupiti. „Pošto ti je, snašo, ovo šareno pilence?“ — ima običaj reći, pa ma to bilo i veliko pile, ili: „Pošto daješ, prijatelju, taj šiler?“ — pa ma to bilo i dobro vino.

Tako, dakle, prođe on po pijaci do jedanaest časova, pa se uputi kući.

Laganim, ozbiljnim, pa baš, ako hoćete, i dostojanstvenim korakom ide, noseći u levoj ruci cigaru a u desnoj štap, kojim ne vrti i ne okreće kao kakav vetropirović, niti ga nosi tek onako, uzalud, već kao da njime prebraja korake, udara u zemlju pri svakom pokretu desne noge; glavu drži uspravljeno, mada vrat povije napred, i tek pokadšto će mirno i ozbiljno klimnuti njome, ne skidajući svoj crni

„halbcilinder“, s uzvikom: „O, dobar dan, dobar dan!“ ili će ga potpuno skinuti pa s osmehom prosloviti: „Dobar dan želimo!“, što već zavisi od toga s kime će se sresti i pozdraviti. To već drugačije ide kad naiđe na ulicu u kojoj stanuje. U njoj on poznaje sve izreda, što no kažu i staro i mlado, i muško i žensko, i pored koga bilo prolazeći rekao bi po koju, na irimer: „Kako u školi, Milane, može li se, a?“, „Šta praviš, Vaso, možeš li pomalo?“, „Sunčaš li se,

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti