Readnara

Razorena sreća

Radoje Domanović

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 10 strana

„Razorena sreća“ je pripovetka Radoja Domanovića iz 1899. godine. Prati siromašnog obućara Stevana Simića, zvanog Krpa, usamljenika sa sumnjivom prošlošću koga mnogi izbegavaju, i dečaka koji ga radoznalo posećuje. Vredi je slušati zbog Domanovićevog pronicljivog oslikavanja ljudske prirode i društvene nepravde.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Razorena sreća (1899)

Pisac: Radoje Domanović

U mome mestu rođenja življaše neki Stevan Simić, čovek veoma čestit i pošten, ali siromah. Stanovaše baš preko puta naše kuće. Stan mu je bio jedan mali dućančić, u kome je on radio svoj obućarski zanat.

Novu obuću nije pravio, već samo vršio opravke. Zvali su ga krpom. U tom je dućančiću i radio i spavao i kuvao jelo i držao drva. To mu beše sve i sva. Rođenjem nije iz našeg mesta. Tu se odnekud doselio još kad mu bejaše dvadeset i nekoliko godina. Mati mi pričaše da je bio sluga u našoj kući kad prvo dođe u ovo mesto, ali samo za mesec dana.

Govorili su ljudi da je bio na robiji, te su ga svi gledali sa podozrenjem i plašili se. Moja mati je, tako ona priča, rekla jednom prilikom ocu: — Što će ti robijaš u kući? … Ja se bojim!

Otac je takođe počeo sumnjati, i jednog mu dana reče da traži drugo mesto.

Stevan je otišao nekud i tek posle tri-četiri godine vrati se opet amo, gde uzme taj dućančić i počne raditi krpački posao.

Ja sam često njemu navraćao kad bih mu odneo obuću da krpi, i baš zato što mi majka zabranjivaše dugo ostajanje sa njim, bejaše mi slađe nego sve s njime poduže ostati i zapitkivati ga o raznim stvarima.

Ni s kim se taj čovek gotovo nije družio. Radio je svoj posao, a uvek bejaše ozbiljan i čudno zamišljen.

Kad sam već odrastao, njemu bejaše preko pedeset godina. Lice mu blago, pogled izrazan, ali se moglo po svemu primetiti da je uvek nezadovoljan svojom sudbinom. Čim zora, a on je već na nogama. Iziđe pred dućančić i nahrani svoga petla, koji mu spavaše pred dućanom na jednom sanduku, a kad je jaka zima, onda i njega unosaše u dućan. Čim petla nahrani, vraća se u dućan, seda za stočić i radi.

Ja sam počeo njemu navraćati. Ja bih sedeo na jednoj staroj, drvenoj klupici, a on za stočićem radi. Bio sam s njime neobično ljubazan, a njemu je, kako mi po svemu izgledaše, to bilo milo. Ja sam započinjao razgovor o svemu i gotovo sâm govorio, a on bi me, prekinuvši rad, s

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti