Početak dela
Pjesanca suda
napokonjega
Pisac: Mavro Vetranović
Pjesanca suda napokonjega
Kolik je
ljetnji dan i
duga zimnja
noć,
ne more
tihi san na
oči moje
doć,
nit me trud
ostavlja ni
čemer
priljuti,
ner mi se
ponavlja
nepokoj
minuti,
da vajmeh
svijes moja s
večera do
zore
tihoga
pokoja
prijati ne
more,
i od zore
dan bijeli do
sunca
zapada
plačno me
rascvijeli, da
srce ispada,
trpeći tolik
trud ki nije
moć izreći,
tvoj bože
strašan sud
u sebi
misleći;
ter što ću da
pišem u
plačne me
pjesni,
gdi jedva
uzdišem od
velje
boljezni,
gdi obnoć i
obnoć taj
čemer i tuga
korijepi
vajmeh van
me srce iz
kruga,
svaki hip i
svak čas
slišaje nad
nami
toliko
strašan glas
pun plača s
tugami,
pun tužna
poraza, moj
život ki čuje,
anđelska
iz glasa gdi
trublja
klikuje,
triješteći s
nebesa:
ostavte
vječni san,
sva mrtva
telesa,
ustante
zemlje van,
zove vas bog
slavan, ki
grede da
sudi
s razlogom
pripravan
svaku vrst
od ljudi.
Tijem mi se
rastvora
svaki zglob
u kosteh
jak ribi
van mora
trepteći na
osteh,
i javi i speći,
svak čas bez
pristanka,
tolik trud
misleći od
sudnjega
danka,
najliše od
straha, tko
će živ ostati,
kad mrtvi
iz praha
budu se
dvizati,
taj mrtva
telesa, ka će
bit sva
cijela,
vodeći od
mesa, kako
su prije bila;
lje blijeda,
lje žuta, lje
tužna i
mračna
od jada
priljuta i
truda
priplačna.
Zač mrtve te
kosti kad
budu ustati,
lje će [sve]
žalosti i
tužbe ostati,
ke tužbe
nitkore pod
nebom na
svijeti
jezikom ne
more po vas
vijek izrijeti.
Sve od
svijeta
vesel'je zač
se će
prikratit
i u plačno
dresel'je s
boljezni
obratit;
zač neće
nijedan grad
pod nebom
ostati,
ki neće rat
i glad i
pomor
poznati.
Sve more,
sva polja i
od mora
svaki kraj,
svi otoci
do školja
ćutit će
plačni vaj
od morske
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
