Readnara

Pevačev Uskrs

Radoje Domanović

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 10 strana

Pevačev Uskrs je pripovetka Radoja Domanovića iz 1899. godine. Govori o Peri, darovitom pevaču i tamburašu koji se nedavno doselio u mesto i čija muzika osvaja slušaoce, dok njegova prošlost ostaje nepoznata. Vredi je slušati zbog Domanovićevog pripovedanja i slike o moći pesme i ljudskoj sudbini.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Pevačev Uskrs (1899)

Pisac: Radoje Domanović

On je u ovome mestu gde sada živi tek od pre tri meseca. Nikome nije pričao otkuda je došao, a bez sumnje ga niko za poreklo nije ni pitao.

Uostalom, ko će ga i pitati? On lepo peva i udara u tamburu, a to je glavno. Veselo društvo se iskupi i zove Peru. Tambura zazveči, a on zapeva, recimo: „Od sevdaha goreg jada nema, al’ sevdah se sa sevdahom vida!“ ili ma šta tako, i kome bi onda kraj vina i takve pesme palo na um da pripita Peru odakle je i što je amo došao.

Ne verujem da bi i tebi, čitaoče, stalo bilo do njegova porekla, pa čak i do ove moje priče, samo kad bi čuo zvuk njegove tambure i onaj njegov i sladak i silan glas. Ta kad on zapeva koju pesmu što u srce dira, zaboraviš i sam ko si i šta si, već se sav predaš zvucima, koji te opijaju, čas slatkom tugom i čežnjom, čas bujnom veselošću, te se duša, ustreptala, opijena od takva osećanja, predaje valima zvuka na milost i nemilost da je nose sobom kuda hoće.

E, ali kad njega nema da zapeva, onda možete dopustiti da bar ja o njemu pričam.

Nije on slučajno došao u ovo mesto, gde ga niko nije poznavao. To je tako moralo biti. Pera je sin dosta imućnih roditelja, bez kojih ostade još u osamnaestoj svojoj godini. Kad je postao punoletan, oženi se, primi nasleđe i otpočne trgovati. On mlad, naivan, nevešt, dobra srca i poverljiv prema svakom, a društvo rđavo, te zloupotrebi te njegove dobre strane, i onda nije nikakvo čudo što mu se, kad je uzeo tridesetu godinu, prodalo sve za dug, a on ostao siromašak sa ženom i četvoro sitne dece. Prijatelji i poznanici ga napustiše i on bejaše ostavljen sebi samom.

Zanata nikakva nije znao, a porodicu je trebalo hraniti. Jedino što je mogao i umeo, to je da vešto udara u tamburu i lepo peva. Nedaće života upletoše jad i tugu u njegov, inače vedar i veseo duh, a baš ta tuga, čista i iskrena, davaše neobične draži glasu njegovu.

*

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti