Readnara

Najteža osuda

Radoje Domanović

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 17 strana

Najteža osuda je priča Radoja Domanovića iz 1900. godine. Pripovedač rano ujutru stiže vozom iz Beograda na malu stanicu u šumovitom kraju i seda u seosku mehanu, gde ga mirno jutro navodi na razmišljanje. Vredi je slušati zbog Domanovićevog pitkog, pronicljivog pripovedanja i tihe atmosfere.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Najteža osuda (1900)

Pisac: Radoje Domanović

Na stanicu b…čku stigao sam vozom iz Beograda u četiri časa izjutra.

Lep, šumovit predeo svojim svežim vazduhom začinjenim mirisom lipe odmah me razgali i osveži iako cele noći nisam trenuo u kupeu prepunom sveta i bio osuđen da, pored monotonog rkanja dva-tri moja saputnika, saslušam od jedne debele dame nekoliko biografija njenih rođaka, koji su bogati i vićeni ljudi i koje je njen otac pomagao dok su se školovali i izveli na put, a sada oni nju neće ni da vide, a kamoli pomognu. Odmah do stanice železničke je mala, lepo okrečena seoska me’ana, koja se s puta jedva nazire kroz guste, granate lipe, koje baš tada behu rascvetale. Sednem za sto pred me’anom i zatražim kavu od nekog dremljivog dečka što me dočeka zevajući glasno i protežući se.

Dečko je tek po mom dolasku počeo ložiti vatru, te sam imao dosta vremena da razgledam šumovitu okolinu, koju obasjavaju rumeni jutarnji zraci sunčevi.

— I zaista — mišljah — u ovakom divnom šumovitom kraju, u času kad se priroda budi iz sna, kad osećamo ovaj sveži mirisav jutarnji dah, slušamo poj ptica, ostavljaju čoveka sve sitne zemaljske misli i duša želi da se stopi s dahom prirode i uzdigne nekud visoko, visoko nad zemljom — čisto mi je izgledalo da se u ovakvoj divoti ne može dogoditi ništa nisko, nečovečno, prljavo.

Možda bi me moje maštanje daleko odvelo da čak uobrazim kako tu samo anđeli stanuju, da mi ne smetaše i nehotice briga o traženju kola i putovanju od nekoliko časova na pripeci po prašljivu drumu. Čim dečko donese kavu, odmah ga upitah za kola. On se opet proteže i počeša i kao za se promrmlja s podsmehom:

— A kola; to će skoro biti!…

— Kako skoro? — odsekoh se ljutito na dečka.

— Pa ovde ima samo jedan što vozi.

— Pa gde je taj jedan.

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti