Početak dela
I
Kraj šumna potoka štono se sa gora uskim jarkom spuštao, nanizao se čitav red mlinova, priprostih seljačkih kućica slamnata krova i slaba zida od pletera; ilovačom omazana, a onda obijeljena - a i to ne svuda. Tako se Kolarićev mlin - mlin nekakve protuhe bez pameti i poštenja, što je kod krčmara u jarku posljedne cipele i posljednji prsluk za rakiju zapio te sada odrpan poput najgorega seljaka po jarku obilazio - ne samo neobijeljen žućaše u bijelom nizu skromnih al urednih mlinića, već zjaše mrsko i odurno ponad bistra i cvijećem zarubljena potoka, poput strašila što ga naši seljaci, kad vrepci obrode, u kukuruzu stavljaju. Zato govorili ljudi kad bi se gdjegod na vidiku mlina sastali: Aj, ja! mliniću moj! kako si bio lijep, kako si bio bijel poput bijela goluba dok je živio stari
Marko - trune jadan pod hladnom zemljom, dok ga sam Stjepan preklinje po smradnih krčmah i propija krvavim znojem prišteđene krajcare, zapuštajuć zanat i zemlju, tijelo i dušu. Aj aj! vječna škoda!
- Da, da - znala primetnuti koja baka - vidit ćete a ne za dugo - zapit će pamet, pak će ljusnut s koje pećine u jarak, da mu ni kosti cijele ostati neće; znam ja, takovim ljudem omrkne crn konac.
- I ona pijanica Grga svrši tako, samo da se smrznuo sred ceste baš nablizu našemu mlinu - primetnula opet druga - i pomislite si moju grozu kad sam ga tako našla sveg modra i ukočena, idući k zornici; ni da je jedna kaplja krvi u meni ostala.
- Da, da - potvrdi joj prva - svakoga stigne plaća.
- Ta da takav čovjek ne ima sramote?
- E, otkuda glogu jabuka? Da je imalo ima, sakrio bi se u gorsku jamu, da ga ni pas ni mačak ne vidi.
- Bog mi prostio grijehe! Sramota ne samo za nj nego i za nas sve, da takova divljaka među nama trpimo - kimnu jedna.
Tako se često ljudi razgovarali o pijanom Kolariću, ružeći
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
