"Malisorski ustanak" je epska pesma Nikole I Petrovića o okupljanju malisorskih gorštaka u Skadru i njihovom razgovoru sa Turgut-pašom. Pesma prikazuje ponos, vernost starom oružju i sudar visokogorskog sveta s osmanskom silom. Vredi je slušati zbog slikovitog jezika i dramatičnih scena iz istorije Balkana.
Nikola I Petrović Njegoš Malisorski ustanak Haber dade Turgut-paša na sred Skadra na Bojanu da svi hrabri Malisori okupljeni pred njeg' stanu, da radosnu riječ čuju, što im sultan poručuje i što moli Malesija da im silan car daruje. Na taj poziv Malisori Skadru lete ka' orlovi, radoznali što će čuti i što će im dat' car novi. I sleže se usred Skadra pet tisuća Malisora, sve momaka odabranih Malesije gordih gora. Među njima Turgut sjede, pa im poče govoriti: "Neopasan i opasan to jednako nije biti. Vi ste carstvu bedem jaki pram dušmanske Crne Gore, sa kojom se naši cari od vjekova davnih bore; danas ona strašnija je
otomanskoj carevini, odkada joj car moskovski u oružju dar učini. Te vam ona sad prijeti tim oružjem pojačana, prilika je, udriće vam - neće mnogo proći dana. No oružje, što nosite, u grad ovaj ostavite, pak da novo, ljepše, bolje odmah sjutra vi primite". Milo bješe Malisoru novu pušku da dobije, al' sa starom rastati se žao mu je, to ne krije, jer se njome ponosio, bila mu je drug uzdani, pak sad da je u kakovo slagalište trulo rani. Uze pušku i cjeliva, te se s njome razgovara: "Zbogom, puško ubojita, uzdanice moja stara, s drugom mene car dariva, kažu, da te nadmašuje, al' tvoje se mnogo dalje u planini jeka čuje. Pucala si na Javoru i Garčom si odjecala, ispod Spuža i sa Bara, ti si, drugo, sijevala. Gađala si Crnogorce
Readnara
