Početak dela
Tin Ujević
Kolajna
Tin Ujević
Kolajna
I
Stupaj sa
svojim mrakom
Kroz propast
horizonta;
Sa tajnom i
oblakom,
Od fronta pa
do fronta.
Stupaj sa svojom
tmušom
Kroz ponoć
cijele zemlje;
Pjevaj sa svojom
dušom
Gdje god se
spava i
drijemlje...
_______________________
Dosta je laži!
Što mi treba
To nije mnogo,
dobri Bože,
A toliko se
dati može;
Tek ljubav žene,
vidik neba.
I ništa drugo.
Ništa veće.
Da je u tebi
dobre volje,
Meni bi bilo
čisto bolje
I – čisto ravan
put do sreće.
Tin Ujević
Kolajna
II
Uhapšen u
svojoj
magli,
zakopčan u
svojem
mraku,
svako svojoj
zvijezdi
nagli,
svojoj ruži,
svojem
maku.
I svak žudi
svetkovine
d jetinjastih
blagostanja,
sretne
mrene i
dubine
nevinosti i
neznanja.
I na oblak
koji tišti,
i na munju
koja
prijeti,
naša blaga
Nada
vrišti;
biti čisti.
Biti sveti.
I kad nema
Našeg Duha
među nama
jednog
sveca,
treba i bez
bijela ruha
biti djeca,
biti djeca.
Tin Ujević
Kolajna
III
Puca, u
ognju, naša
glava,
a oči tonu
snu i
stravi;
jer nama
treba
iskustava,
i ne
marimo
biti
zdravi.
Pogledi
moru i
pučini
trnu od
strave i
užasa;
a što nas
žeže u
dubini,
vi ste, o
polja
zlatoklasa;
vi ste, o
mili
đulistani,
i čisto
sunce rujna
žara,
i svi
tapeti
izbrisani
kuda
korača
Slatka
Sara.
No više
svega, naše
more,
i naše
gore i
planine,
i
ružičaste
vedre zore
bez mutna
dažda i
vjetrine.
Tin Ujević
Kolajna
IV
Miris
ljepote
strtrji u
toj kosi,
njene su
usne
pune,
slatke
varke,
njene su
ruke
drhtave
i žarke,
ponor i
plamen
usred
oka nosi.
— Ko
hladna
mana
misao me
rosi
na njezin
pokret, a
ko igra
barke
sjećanje
na te
pune
zjene
jarke
kojima
struje
iskre i
zanosi.
—
—
Mrzim
te oči
mračne i
duboke,
kunem te
noge
pred
kojima
padam,
i altar
tijela
gd je u
prahu
ležim;
božanska
ženo,
unuko
visoke
pramajke
Eve, pred
tobom
sam
Adam,
i jer te
volim, ja
od tebe
bježim.
Tin Ujević
Kolajna
Ove su
riječi
crne od
dubine,
ove su
pjesme
zrele i
bez buke.
— One
su, tako,
šiknule
iz tmine,
i sada
streme
ko
pružene
ruke.
Nisam li
pjesnik,
ja sam
barem
patnik
i katkad
su mi
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
