Početak dela
Hajdukov grob
Pisac: Branko Radičević
Hajdukov grob
Znaš li ono na polju Kosovu
Kad zamagli pa se zakrvavi,
Vuk izdade, a Obilić pade,
I pogibe naš čestiti Lazo —
Tad je Srbin pod Turčina pao,
Ma se vazda jadan otimao.
Gdje se ote to pričati neću,
Oteo se, i sretno mu bilo!
Ali puno još Srbinja ima
Štono Turčin ljuto pritiskao,
Pod topuzom kâ crvi se viju,
Ni uzdisat jađani ne smiju!
Dok ponekom bruka ne dodija,
Te poskoči i hvati se gore,
Pa se sveti, i junački gine,
Gine sretan, al' mu ime neće,
Za dovijek u pjesmama traje —
A od otih jedna i ova je.
Zora zori, ta zora bijela,
Bi bijela pa se zarumeni,
E ugleda iznenada drago,
Ono, brate, sunce ogrijano,
Pa se zavi u koprenu zlatnu,
I uteče sa neba vedroga.
Ali granu od istoka sunce,
Te pogleda onoj gori čarnoj,
I ugleda, pa se razradova,
A gdje ne bi, pobratime mio!
Kad na susret njemu odsjajuje
Krasna kita gorskoga cvijeća,
Četa, brate, gorskijeh hajduka,
A jedina još Srbinu ruka
U toj zemlji — Bog joj pomogao,
Pa joj više takih tića dao!
Eno šeće iz gorice soko,
Oko njega ono pusto perje,
Dvaest druga, dvaest zlatnih pera,
Svakom vjera tvrđa od kamena,
Njima vije, njima Milun bije,
Na sve strane tursku krvcu lije.
Bože mili, da veljega čuda!
Što počini nekoliko tića,
A još veće što za dugo nije,
Već od skora, od Đurđeva dana,
Pa već kakvih osta dvora pustih,
Kakvih aga nestanulo s glasa!
Svud su divni, i opet ih nigdje,
Kako munja što udara s neba,
Sine, pane, sprži pa je nije,
Tako hajduk u zlotvore bije.
I dva-triput makoše se Turci,
Usta, brate, malo i veliko,
Na stotine tankijeh pušaka
Za hajdukom u potjeru poše,
Hajduk savi desno i lijevo,
Dok ne smami i dok ih ne zbuni,
Pa živijem okupi ih ognjem,
I gdjekojem srdašce opali.
Što preteče, strugnu bez obzira,
Ode pričat vitešku nevolju,
Jedan veli: hiljada ih ima,
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
