Readnara

Spomenik Vojislavu

Jovan Dučić

  • Eseji
  • Jezik knjige: srpski
  • 6 strana

Esej Jovana Dučića iz 1902. povodom namere beogradskih gospođa da podignu spomenik pesniku Vojislavu. Dučić o tome piše kao o pesmi i razmišlja o lepoti, muzici stiha i mestu pesnika u svetu, uz tvrdnju da žene imaju sigurniji instinkt za lepotu. Kratka, ritmična proza koja se lepo sluša.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Spomenik Vojislavu

(1902)

Pisac: Jovan Dučić

Beogradske gospođice podižu spomenik pjesniku Vojislavu… Zar to ne zvuči kao jedna od najljepših pjesama iz Vojislava? Zar to nije za jednog pjesnika više nego jedna obična književna satisfakcija, jer među pjesnicima žena nikada niste mogli vidjeti infermorne pisce.

Žene vole Bajrona, Lamartina, Misea, Hajnea. Žene imaju za ljepotu jedno čulo više nego mi, pristupačniju dušu, tanja osjećanja. One nijesu nikada voljele Viktora Iga, a Lamartin kad je bio najogorčenije napadan, odgovorio je sa negativnom gordošću: „Moje će pjesme živjeti dok je god na svijetu mladih ljudi i žena.” Vojislav bi to mogao reći za se, jer on ima sve ili možda malo manje nego sve, da bude njihov pjesnik. On im je bliži nego iko drugi u nas — onaj Vojislav iz

Elegija gdje je čisti Lamartin. Žene koje vole muziku i parfim, koje se kite svilom i cvijećem, koje tri četvrtine života misle samo o

Ljepoti, zar mogu u nas naći pjesnika u koga je više toga elementa čiste nezainteresovane Ljepote nego u Vojislava. One su ga našle intuicijom koja je često jača i pouzdanija nego naša analiza.

Vojislav nije bio takozvani narodni pjesnik. To mu se računa kao mana, što je, u ostalom, samo jedna osobina. On nije, kao Antej, nalazio hrane i snage samo na domaćem tlu: njegovu je dušu zarana očarala ona

Ljepota koja je bez otadžbine. On je pjevao sve drukčije pa i sve drugo nego naši dotadanji pjesnici. On je pjevao daleke obale koje nikada vidio nije, ali koje je volio — a volio ih je zato jer su lijepe. On u svojim pjesmama pjeva ljubav kojom možda nije nikada ljubio, ali koja ga je zanosila — jer je bila lijepa. On je slušao šum Gangesa koga nije nikada čuo — kao što je Lekont de Lil pjevao skoro cijelog života orlove po Kordiljerima, snove jaguarâ, stada slonova, jata tica po neznanim i neviđenim močvarama Novoga Svijeta. Pjesnikovo je srce skitalica kao i njegova misao. Vojislav je volio Ljepotu iznad svega i ona je bila cigla njegova inspiracija. On je pjevao ono što je snijevao a ne ono što je doživljavao. Zar to u ostalom smeta da pjesma bude manje iskrena? Jer najzad, zar ono što snivamo, zar to ne proživljujemo? Zar san nije doživljaj?

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti