Readnara

Misli o pesniku

Jovan Dučić

  • Eseji
  • Jezik knjige: srpski
  • 7 strana

Misli o pesniku (1924) esejistički je tekst Jovana Dučića o pesniku i poeziji. Dučić suprotstavlja naučno i pesničko viđenje sveta: nauka meri i klasifikuje, a pesnik oseća i traži krajnji smisao. Vredi ga slušati kao meditativnu raspravu o umetnosti, duši i mestu pesnika među ljudima.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Misli o pesniku (1924)

Pisac: Jovan Dučić

1.

Nauka vidi sve u evoluciji, a pesnik vidi sve u večnosti: znači u vremenu koje se ne daje opredeliti ničim, pa ni etapama. Nauka vidi stvaranje i razvijanje, a pesnik razgrađivanje i rušenje. Za nauku je čovek deo sveta, a za pesnika je svet deo čoveka. Nauka vidi triumf života u novom listu koji izbija iz stare grane, a pesnik vidi staru granu koja nestaje u novom listu. Za nauku je sve radost u obnavljanju, a za pesnika je sve u drami raspadanja. Nauka sve vidi u zatočenju hladnih prirodnih zakona, a pesnik sve humanizira: iznad svega istavlja sensibilitet ljudski… Nauka gleda i meri umom koji je ograničen, a pesnik meri dušom kojoj se ne znaju granice, i koja je u vezi s dušom stvàrî. ,,Zato nauka samo konstatuje, a pesnik sudi; nauka o svetu misli, a pesnik o svetu oseća. Zbog toga nikad se nauka i poezija neće izmiriti, kao ni voda ni vatra. Nauka, i kad misli da nešto tumači, ona samo klasifikuje fenomene. Zato se naučne istine često potiru među sobom, ali velike istine koje su kazali pesnici, ništa nije demantovalo. Bekon je smatrao zakone Galileja kao proste dosetke, ali ni jedan pesnik nikad nije mogao verovati da mračni determinizam izražen u Edipu ne odgovara najvećem zakonu opšteg života. Zato jedini koji tumači, to je pesnik koji svemu traži krajnji smisao, i koji oseća događaje oko sebe u njihovom bar jednom — možda i jedinom — odnosu: u odnosu prema čoveku. Zato je pesnik od svih drugih ljudi najbliži božanstvu. Platon stavlja u usta Sokrata — u jednom dijalogu učitelja sa rapsodom Jonom — svoju definiciju poezije: Pesnik je nešto lako, krilato i sveto — tumač božanstva.

2.

Odista, imaju samo dva tvorca u kosmosu: Bog i pesnik. Prvi sve počne, drugi sve dovrši. Tajna pesnikovog stvaranja isto je tako duboka i neobjašnjiva kao i tajna božjeg stvaranja. Ne zna se kako je postalo jedno pesničko delo, kao što se ne zna kako je postao kosmos. Kako se

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti