Readnara

Pismo iz Egipta

Jovan Dučić

  • Putopis
  • Jezik knjige: srpski
  • 15 strana

Pismo iz Egipta je putopisni esej Jovana Dučića iz 1940. godine. U njemu se opisuje susret s Afrikom i Egiptom, more, nebo i Nil, uz razmišljanja o starom i novom svetu. Vredno je slušanja zbog slikovitog jezika i doživljaja otkrivanja novog kontinenta.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Pismo iz Egipta (1940)

Pisac: Jovan Dučić

Kairo, 193...

Najpre nebo počinje da sve većma bledi i iščezava, a veliko more da postaje bezbojno i plitko. Zatim se najednom prokaže na vidiku jedna dugačka žuta crta. Eto, to je Afrika. I zatim jedna bela vatra na tom žutom vidiku. A to je Nil. Ali ničeg više na domaku tih svetlih obala. Zato najviše ovde prenerazi, u jednom trenutku, ta dalja savršena praznina neba, zemlje i mora. I prenerazi nas osećanje: da je to troje sasvim dovoljno, makar i ovako izgubljeno u sveobimnoj pustoši. I da je sve drugo na svetu sporedno, čak i izlišno.

,,Ovo otkriće Afrike u svetlosti jednog jutra, traje svega nekoliko izbezumljenih časaka. Za ljude koji nisu nekad otkrili Ameriku, a koji ni sada ne otkrivaju svaki dan po jedan kontinent, ovaj pronalazak

Afrike u pustom moru jeste veliki praznik srca. Već sama pomisao da za leđima ostaje jedan svet, a da sad pred nama počinje drugi svet, jeste doživljaj koji omađijava. Tako isto i osećanje da daleko iza nas ostade, prošle noći, takozvani stari svet, a da se pred nama pojavljuje još stariji i najstariji svet ljudski, pretstavlja za našu pamet neuporedivo zbivanje. Ne pominjem i čudno osećanje koje čovek ima misleći da daleko već ostaše za našim leđima beli ljudi, a da sada ulazimo među ljude crne, sa njihovim naravima prvog čoveka. Već ovo samo izgleda nam obest mašte i vizionarski paradoks. Jer Afrika, u pameti čovekovoj, kao god i u fantaziji deteta, to nije, pre svega,

Egipat, zemlja stare izvanredne kulture; ili Kapland, danas zemlja dijamanata. Afrika najpre znači Sudan ili Kongo, zemlje crnaca i zverova.

Kao i u našem detinjstvu, tako i danas kad na evropskoj ulici vidimo crnca, čekamo da se iza njega vidi i palma, a zatim i začuje lav. Naša čula uvek i do kraja ostaju detinjasta; zato i svi prvi naši utisci uvek su onakvi, i po silini i po jednostavnosti, kakvi su bili prvih naših godina. Kada se vremenom ne bi umešala u te utiske ljudska pamet, zatim i mudrovanje, i davala im svoje oblike i značenja, mi bismo do konca života ostali pred stvarima u prirodi začuđena i očarana deca.

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti