Početak dela
Nova pjesna
crnogorska
o vojni Rusah i
Turakah
početoj u 1828.
godu
B’jela vilo, moja
divna drugo,
svedi, drugo, sve
u gusli glase,
tvoje glase a u
gusli jasne,
da ih čuje koji
razumije,
razumije drago
ako mu je.
(Srbalj brate,
ova pjesna za te;
ti ćeš čuti, ti
je razumjeti
ponajprije od
ostalih svije’).
Na hiljadu i
osme stotine
dvadest sedme na
pola godine
sitni ferman
jeste poletio
od prostrana
carstva
rusinskoga,
iz bijela grada
Petrovoga,
od silnoga cara
Nikolaja,
Nikolaja
Pavlovoga sina.
Leti ferman
zemljom i
svijetom;
koliko je hitro
poletio,
do čuda bi,
pobratime, bilo
da ga nosi soko
pod krilima
a kamoli Moskov
na nogama.
Preletio zemlju
bez hesapa,
doklen dođe
Mahmutu sultanu
u Stambolu
velikome gradu,
đe car sjedi na
svome divanu.
Daje ulak
sultanu
fermana,
lijevom ga rukom
dodavaše,
a desnom se za
sablju držaše;
još sultanu ovo
govorio:
„Na taj ferman
da mi otpis
dadeš
sabljom britkom
i mišicom
jakom
na prvome polju
od mejdana,
od mejdana za
dv’je sile naše.”
Pak se ulak
ončas povratio.
A kad care
ferman
pročatio,
poče učit krvava
fermana;
car ga uči,
groznica ga
muči,
e ferman mu
straha zadavaše.
Ovako mu car
kaurah piše:
„Čuj me bolje,
Otmanović-care!
Evo ima tri
godine danah
otka me je sjever
zacario,
zacario i krunu
mi dao,
odsvuđ mene dave
dodijaše:
od Srbije i od
Bulgarije,
Karavlaške i
Karabogdanske,
od sve Grčke i
Anadolije;
to sve plače
meni neprestano
na proklete
Turke zulumćare
da se od njih
živjeti ne može.
To sve vidiš, a
za to ne mariš.
Nego i to ja
pregorjet mogoh,
ali sinoć
davudžije doše
od prostrane
zemlje Šumadije,
pet stotinah
davudžijah dođe,
svaki po kam o
grlu donese;
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
