Ljudi govore: roman — kratak sadržaj, likovi i tema
- Književni rod i vrsta
- epika, roman
- Mesto i vreme radnje
- Radnja se dešava na jednom jezeru u Španiji: u mestu Huenta, na ostrvu Veće i u Eskaloni, tokom jednog dana i noći, a drugi deo, mnogo meseci kasnije, ponovo u Huenti; tačno vreme nije navedeno.
- Tema
- Pripovedač tokom putovanja sluša obične ljude kako govore o svakodnevnim stvarima – ribolovu, porodici, bolesti, ljubavi, ratu – i u tim prostim rečima otkriva njihove sudbine i univerzalni život.
- Ideja
- Obični, naizgled beznačajni razgovori ljudi nose punoću života; u susretu sa konkretnim ljudskim sudbinama otkriva se zajednička, tragična i lepa stvarnost čoveka i prirode.
Glavni likovi
- Pripovedač — Putnik koji sluša i zapisuje razgovore ljudi, radoznao, saosećajan i sklon razmišljanju o životu i prirodi.
- Stari ribar Kortec — Pipov otac, rumen, debeo i pričljiv; voli da priča, naročito o stradanju jednog Engleza.
- Pipo — Mladi ribar, Kortecov sin i bivši mornar, ogorčen što su ga roditelji zadržali na jezeru i oženili; jedva preživi tešku bolest.
- Zidar — Čovek koji barkom prevozi pripovedača na ostrvo i posle u Eskalonu; brižan otac, pripoveda o detetu koje je spasao preko leda.
- Ivona — Mlada vezilja koju zovu i Rolanda; od detinjstva je želela da se uda za Pipa, a pošto su njega oženili drugom, ne želi da se uda.
- Pablo — Mlađi Pipov brat, vedar i zadovoljan ribarskim zanatom, veren sa Sagrerom.
- Lonja — Pipova žena, majka dvoje dece, tiha i brižna, pati zbog muževljeve hladnoće.
Kratak sadržaj (otkriva kraj)
Pripovedač dolazi u Huentu, mesto na jezeru u Španiji, i želi da prenoći na ostrvu Veće. Dok čeka poštansku lađicu, razgovara sa meštanima i mladom veziljom Ivonom. Pošto zakasni na lađicu, zidar i njegova žena ga barkom prevoze na ostrvo; usput pričaju kako je jezero zimus bilo zaleđeno. Na ostrvu obilazi selo i park oko zamka, a u gostionici večera sa porodicom krčmara i dvojicom mladića i razgovara o ratu. Sledećeg jutra zidar ga vozi u Eskalonu i priča kako je zimus bolesnu ćerku noću preko leda odneo lekaru. Pripovedač posmatra decu koja se igraju rata i pčele u cveću, pa se vraća u Huentu. Tamo ga mladi ribar Pipo vodi do ribnjaka i žali se da mu je otac upropastio život kada ga je posle mornarice zadržao na jezeru, a stari Kortec priča o nesrećnom Englezu. Mnogo meseci kasnije pripovedač se vraća i saznaje da je Pipo jedva preživeo tešku bolest; obilazi ga sa Kortecom i Pipovim mlađim bratom Pablom. Iste večeri u maslinjaku sastaje se sa Ivonom, koja mu poverava da je od detinjstva želela da se uda za mladića koga su posle mornarice oženili drugom; pripovedač shvata da je to Pipo, čija se ćerka i barka zovu Ivona. Noću sedi u čamcu i posmatra munje, zvezde i jezero, razmišljajući o čoveku i prirodi. Tada čuje krik žene koja se porađa; ljudi pred kućom razgovaraju o životu, a rađa se dečak. Pripovedač odlazi na spavanje misleći šta će novi čovek reći o životu.
Pregled je napisan uz pomoć veštačke inteligencije na osnovu celog teksta dela. Za školski rad proverite detalje u samom delu.
Početak dela
Rastko Petrović
Ljudi govore
Rastko Petrović
Ljudi govore
Ovu sam knjigu napisao za vreme jednog putovanja.
Odjednom, sve što su ljudi govorili oko mene konkretiziralo se i stavilo ispred predela i građevina koje sam gledao. Najpre se obznanilo u meni ono što je danas naslov knjige: Ljudi govore. Govore stvari proste, beznačajne, ali zato baš pretovarene onim što je život ljudi i univerzuma uopšte. Prve reči koje su mi dolazile zapisao sam istoga časa u jednoj kafanici, na hartiji kupljenoj u duvandžinici preko puta. Zatim, ne mogući odoleti potrebi da sačuvam sve što se javljalo u meni a izgledalo kao da će nestati odmah, pisao sam na drvenim klupicama kapela.
Mislim da je ona značajna, po svojoj novosti oblika, po onome što sadrži. Ja sam i suviše zadovoljan što je napisana da bih želeo reći drugo šta o njoj. Kud i kamo kompleksnija, kud i kamo prostija od svega toga, ona ne nosi u sebi nijednu tezu, ne govori ni o jednoj zemlji, ne brani nijednu estetiku.
Beograd, 28. 1. 1931.
Rastko Petrović
Ljudi govore
Ovu sam knjigu napisao za vreme jednog putovanja.
Odjednom, sve što su ljudi govorili oko mene konkretiziralo se i stavilo ispred predela i građevina koje sam gledao. Najpre se obznanilo u meni ono što je danas naslov knjige: Ljudi govore. Govore stvari proste, beznačajne, ali zato baš pretovarene onim što je život ljudi i univerzuma uopšte. Prve reči koje su mi dolazile zapisao sam istoga časa u jednoj kafanici, na hartiji kupljenoj u duvandžinici preko puta. Zatim, ne mogući odoleti potrebi da sačuvam sve što se javljalo u meni a izgledalo kao da će nestati odmah, pisao sam na drvenim klupicama kapela.
Mislim da je ona značajna, po svojoj novosti oblika, po onome što sadrži. Ja sam i suviše zadovoljan što je napisana da bih želeo reći drugo šta o njoj. Kud i kamo kompleksnija, kud i kamo prostija od svega toga, ona ne nosi u sebi nijednu tezu, ne govori ni o jednoj zemlji, ne brani nijednu estetiku.
Beograd, 28. 1. 1931.
Nastavak slušaj besplatno