„Bespuće“ je roman Veljka Milićevića. Prve strane uvode nas u kafanu punu dima, gostiju, đaka i penzionera koji uz karte i razgovore raspravljaju o narodnim pitanjima. Vredi ga slušati zbog žive atmosfere i slikovitog prikaza svakodnevnog života.
Obična i svakidanja gungula u kavani; ljudi koji se mimoilaze i pozdravljaju; vrata koja se otvaraju i zatvaraju sa treskom; momci što žurno prolaze, njišući na poslužavnicima šolje i čaše vode; u viku naručivanja i prazno udaranje kugla na bilijaru, miješa se vatreno i glasno raspravljanje penzionaraca o narodnim pitanjima, pretrpano njemačkim riječima. Okolo, na svojim stalnim mjestima, stari gosti kavane, zavaljeni, zaklonjeni novinama koje su prošarane praznim, konfiskovanim stupcima; kadgod se, s jedne strane, začuje kratka, vatrena đačka svađa i utiša se; zvekne koja sablja i zazvekću mamuze; od vremena na vrijeme, čuje se s kase ženski smijeh, bezbojan i vječno jednak. I ta sva graja još je više povećavala sparinu u kavani, punoj dima koji je pravio maglicu, dizao se prema stropu i gušio u grudima.
Za stolovima za igranje, vidjeli se pognuti ljudi; igralo se s vatrom i zanimanjem; s lupom padale karte po zelenoj čoji; nastajala trenutna tišina; sa zvekom padao koji put novac na zemlju; i od vremena na vrijeme dizala se svađa.
Jedno đačko društvo očito se dosađivalo. Karte se lijeno miješale, nemarno uzimale, brojile bez zanimanja, pogledi padali na druge stolove; vidjelo se da svi jedva čekaju da se
Readnara
