Početak dela
Simo Matavulj
Uskok
Simo Matavulj
Uskok
Svojoj ženi Ljubici
P.P.
I
Krajem 1815-te godine, na osvitak jednog studenog, maglovitog dana, na bedemu grada Kotora zatrubiše trube, zabubnjaše bubnjevi, zahoriše se njemačke komande i psovke. Ta graja, odjekujući kroz uske, krivudaste ulice kotorske, razbudi i zaplaši građane, te za tinji čas prozori se načičkaše glavama i počeše ukrštati pitanja i nagađanja:
— Šta je, susjede, za ime božje!?... Šta biti može!?... Da nije utekao mladi princip!?.. Neće biti to, jer alarm dolazi od crnogorskih vrata!.. Odista su Crnogorci udarili!.. Zar opet!?... Pomagaj, sveti
Tripune!... Opet stari jadi!...
Kad graja utoli, slobodniji građani potekoše ka crnogorskim vratima, gdje kroz maglu vidješe na bedemu zbijene i uvrstane soldate. U isti mah čuše njima dobro poznati gromki glas pukovnika Knajsta, koji je njekoga grdio.
Njeki od građana reče:
— Nije pobjegao princip, jer čemu bi se ovdje skupljali? Biće najprije da je crnogorska vojska pod gradom!
Drugi prihvati:
— Pa čemu onda ovi ne lumbardaju?
— Evo naše gospode — opazi treći. — Sad ćemo doznati šta je.
Općinski načelnik konte Pijero B., prvi vijećnik konte Marko
Ivanović, još jedan vlastelin i tri trgovca prođoše kroz gomilu.
Pijero, suh starčić, s vlasuljom i trorogljastim šeširom na glavi, ogrnut mletačkom kabanicom, nabadaše tankim nogama, na kojima bjehu zategnute svilene, bijele bječve do koljena. Ostali vijećnici, mlađi ljudi, bijehu u novoj francuskoj nošnji. Najbolji utisak činjaše
Ivanović muškim izgledom i držanjem.
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
