Početak dela
Simo Matavulj
Jako i Ivanka
Evo me u zavičaju, poslije mnogo godina, a usred zime!
Svakog jutra sjedim u kafani Kod galeba, gdje mi je pred očima cijelo pristanište, gdje vrvi svijet po obali. Dugo posmatram vječno more i propadljive moje zemljake.
U kafani je gospodar i sluga Jako Borkić, živi ljetopis našega starostavnoga grada. Otkad pamtim Jaka (bogme odavno!), uvijek je bio suh, živolazan i brbljiv; sad je sijed, nješto gojniji i tromiji, ali na jeziku nije popustio. Sad je kafanar, a pamtim da je bio vladičin poslužitelj, bakalin, senzal, općinski listonoša - sve u svoje vrijeme.
Nije se okućio i pomalo prezire ženske. Da je priličio prostodušan, naprasit i na mahove pretjerano pobožan, to se već po sebi razumije kad je govor o primorcu.
Kao svaki živi i mrtvi ljetopis, Jako je u pričanju proliven, uvijek počinje od Adama i gubi se u beskrajnim potankostima. Jedanput prođe obalom njeki debeli kanonik, sa zaturenim klobukom, sa izrazom kao da će započeti propovijed...
- Digo, Jako, ko je ovo?
- Ovaj pop, je li? Ovo je sin, ako se sjećaš, pokojnoga Šimete papudžije, što je imao radnju na loži, što je umro...
- Ej, diavolo, Jako, što odmah ne kažeš da je to njekadašnji Bortoleto!
Ta on je moj vršnjak, ta on je dosta bubotaka dobio od moje ruke! Sjećam se da sam ga ja naučio plivati! Dakle, on je već kanonik!
Od Jaka doznah kako se s vremenom nestašni Bortoleto (mali Bartuo) iščaurio u ozbiljnog don Bortula, kako je danas "dunbok" bogoslov i najbolji propovijednik u jeparhiji i najveći ljubimac starih gospođa!
Sve je to lijepo, Jako brate, ali da mi je znati obuzme li ga kadgod luda
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
