Početak dela
Simo Matavulj
Vodene sile
(IZ PRIMORJA SJEVERNE DALMACIJE)
Zimnjeg večera, poslije osam časova vožnje na kolima po jaku vjetru, stigoh u primorski grad X, u kome sam prije toga bio još jednom u djetinjstvu. Noćih u gostionici i ustadoh rano da obiđem grad. Nebo osvanu vedro, vjetar bješe utolio. Obiđoh mjesto za nepun čas, pa otidoh na obalu. More je bilo još malo nemirno; vali su se pjenušili, ali sve manje i sve sporije valjahu se ka obali. Pristanište je bilo puno brodova jedrenjaka. Meni je veoma ugodno naći se tako rano u kakvu pristaništu i posmatrati buđenje prirode i mrnarskog ljudstva.
Ali tek što sjedoh, navrnu mi se njeki čovjek, nudeći mi krijumčarskog duvana. Uzalud sam ga odbijao, on me je molio da kušam bosanskoga, crnogorskoga, arbanaskoga - od svake te vrste imao je pomalo savijena u harti'cama, koje je vadio iza šarenoga pojasa. Bijaše čovjek čudna obličja i odijela, te da nije govorio "naški", primorski, ne bih rekao da je Primorac, a po nošnji ne bih mogao pogoditi koga je staleža.
Visok i suh, ćosav, dugačkih obraza, crvene kose i obrva, većma ličaše na Nijemca, nego na Dalmatinca. Imao je na sebi mrnarsku bluzu i kapu, turski pojas, suknene težačke čakšire i opanke, sve to iznošeno, izlinjalo. Kad se jedva uvjeri da mi ne treba duvan, onda mi ponudi drugu uslugu.
- Hoćeti li, šjor, da vas provezem po moru, - da vas odvezem u dragu?
- U kakvu dragu?
- U našu, ovamo nalijevo. Svaki stranac ide da je vidi.
- A šta ima da se vidi u njoj?
- Ljepota od naravi, šjor! Velike stijene, pećina i ... onako, velika ljepota!
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
