„Tavnovanje“ je pripovetka Petra Kočića. Prati zatvorenika u banjalučkoj tamnici koji kroz robiju, utorke i sećanja na rodni kraj odmerava težinu izgubljene slobode. Vredi je slušati zbog žive realističke slike tamnovanja i toplog, buntovnog glasa naroda iz planina.
Nekoliko puta sijevnula je i bljesnula na suncu oštro i jezivo šiljasta bajoneta povrh moje dobrosretne i umorne glave, dok me ne ugnaše među visoke i debele tavničke zidove.
Iznenadno me i mučki uapsiše, te za dugo nisam mogao razabrati šta se sa mnom događa. Istom kad me baciše u polumračnu ćeliju i kad osjetih onaj učmali tavnički zadah, razabrah se i vidjeh gdje sam. Pakosno zveketanje debelih i teških okova na robijašima i jednoliko odjekivanje potkovanih cipela oboružanog vojnika, koji hodaše gore i dolje po mračnom i kamenom hodniku ispred moje ćelije, podsjećaše me tvrdo i uporno na izgubljenu slobodu.
Nastaje moje robovanje. Robovao sam savjesno i besprijekorno, bez žaljenja i roptanja na sudbinu. Bio sam raspoložen i zametao sam preko cijelog dana šalu i maskaru sa apsenicima. Gotovo su me svi znali po čuvenju. Bilo ih je dosta koji su skoro napamet znali onu "Pjesmaricu od Davida Štrpca“.
Robovao sam savjesno i besprijekorno, ali sam i često sa uzdahom i tugom pogledao kroz gvozdene šipke na brda i planine oko Banje Luke, koje se već počeše žutijeti…
Najlakši mi je dan u nedjelji bio utorak. To je pazarni dan. Toga dana težaci moji sa gornjih krajeva zaustavljali su se pred Crnom kućom, ne bi li me ugledali. Čuo sam ja, oni su me
Readnara
