Početak dela
Đurini zapisi
Pisac: Petar Kočić
Uvodni deo, iz prve objavljene verzije, u Bosanskoj vili, XVI/1901, br. 4 i 5,
Kočić je, unoseći pripovetku u svoju prvu zbirku „S planine i ispod planine“
(1902), izostavio.
Nedjelja je. Ustao sam, kao i obično, vrlo rano i otvorio prozore.
Svježi planinski vazduh strujio je u sobu.
Uzeh zimski kaput, ogrnuh se i naslonih na prozor, koji je gledao na
Luke, po kojima se još povijala jutarnja magla u gustim, neprozračnim i sivkastim slojevima…
Kroz sivkastu masu probiše se prvi sunčani zraci. Sivkasta se boja preli u otvoreno-srebrnkastu. Razbijena sunčanim zracima, magla se poče proređivati i uzmicati ispred moćnog neprijatelja, koji naglo prodiraše i sve više i više zemljišta osvajaše. Cvjetne i pitome ravni, kroz koje se vijugaše živahni potočić, obrastao s obadvije strane sumornim vrbama – osmjehnuše se pod bijelo-srebrnom sunčanom svjetlošću!
Magle je polako, tihano nestajalo… Samo su se još tanki, kružni pramenovi vijali oko šiljastih vrhunaca kitnjastog Kika i gole
Rustine… Eno, nestade i njih! Skriše se negdje, da se, možda, opet lukavo prikradu kroz guste šumarke u meke i rodne luke, kad se neprijatelj umori i legne, da počiva.
Selo oživi. Čuju se dovikivanja. Dobra majka doziva sina od tora, da mu metne u torbicu užinu – krišku mladog sira i komadić tvrde kukuruze – a ozbiljni i namrgođeni otac da ga pokara i opomene, da ne pušta više sermije u zijan, kao što je juče učinio, „jer, zdravlja mi, neko će poigrati“.
Uz Luke tjera Đurein Pejkanove konje i nešto sam gunđa i psuje: „Nije šala… dvije kljusine cijelu noć biti u ’kuruzima! Verebog, Pejkane poroškaćemo se dolje… pred gospodinom prijestolnikom, pa kome bog voljadne! Brez moj sirac’ ja vidim… De, vuci te izjeli! Ja vidim, da brez suda ne more ništa biti. Satrlo, brate, deseta cima nije usprav ostala. De, gazda ti se krvi napio! Ala, moja majko! Eto, zašto se jadni
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
