Početak dela
Petar Kočić
Vukov gaj
Negdje pred Petrovdan, kada je sunce visoko drhtalo na nebu, obasjavajući osvježavnom blistavošću sve pod sobom i okolo sebe, banuše neki stranjski ljudi pred kuću Stanka Bosančića.
Na jednom bijahu bijele haljine kao snijeg sa crvenkastim prugama, i na glavi širok, klompav šešir, ispod koga mu se jedva nazirahu oči i nos. Iz džepa na lijevoj strani ispod pazuha virio mu je metar, savijen, i na preklonu žutjela se okrugla čivija, prelivajući se u suncu. Drugi, mnogo mlađi, podbulih obraza, pomodrela nosa i kao neispavan, bunovan, nosio je šumarsko odijelo: zelenkast šešir sa peruškom naviše, sametne pantalone do koljena, a od koljena debele zelene čarape sa teškim, potkovanim cipelama, čiji udarci tupo odjekivahu o skorenu zemlju, ostavljajući iza sebe po nabujaloj prašini šarolik trag. Na leđima mu je visila torba sa kožnim uprtama ispod kojih je, kroz žućkasto i izanđalo odijelo, probijao znoj. Preko torbe nekako mu se nemarno ispriječila dvocijevka.
Stanko je bio sam od muškijeh glava kod kuće sa jednom ženom i starim Vukom, koga je već poodavno obuzela i oborila starost i iznemoglost, te ne može nikud maknuti iz kuće. Žena je spremala jelo za poslenike u polju, a Stanko tesao gobelje za kola. Vuk je ležao u kući više ognjišta, nijem i nepomičan.
Stanko, kad ugleda stranjske ljude, pometnu bradvu i nekako se teško podiže da ih dočeka.
Onaj je prvi šutio, a onaj u šumarskom odijelu, skidajući pušku sa sebe, nazva boga i upita se sa Stankom za zdravlje.
- No, kako komšija? - promrmlja i prvi, nekako bojažljivo, kao natežući.
- Dobro, dobro, gospodine. Kako si ti? - osmjehivajući se odgovori
Stanko.
Stranac mu ne znade ništa reći, već se sav zacrveni. Više nije ni riječi progovorio, nego je neprekidno gledao u krupnu i odraslu šumu u Vukovom gaju, koji se u polukrugu savijao iznad Stankovih staja kao kakav svjež i zelen vijenac, stršeći visoko u nebo povrh niske i
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
