Početak dela
Jure Piligrap
Pisac: Petar Kočić
Ovu pripovetku objavio je Srpski književni glasnik, III/1903, knj. VIII br. 66.
Kočić je nije kasnije unosio ni u jednu svoju zbirku.
To vam je čovjek od pedeset ili, da vam ne slažem, od četrdeset i pet godina. Visok je, suv, a prav kao šipka; opaljenih upalih obraza, a male pirgave oči ispod slubljenog čela uvijek su mu nešto napregnute, kao da neprestano u nešto pilje.
Nosi se kao i ostali težaci kršćanskog zakona. Ljeti: bijele nabrane gaće, pa preko gaća tanku, a nekad bogme, i debelu košulju; bijeli kratki zubun, navezen i potkićen sprijeda sitnim rasutim resicama; na nogama radnim danom potkovani opanci kuzolaši, a kad pođe onako sudu ili misi, obuje stajaće opanke kaišlije. Na glavi mu je obično fes bez kite, a kad je kakav veliki god ili zbor, ustakne šubaru, koju mu je odma nekako prvih dana iza „ukopacije“ poklonio jedan „inđil“.
Zimi još samo obuče bijele uske suknene čakšire i neskladno prebaci preko ramena lugastu neomorenu haljinu.
Udovac je. Lijepa i milokrvna Luce poodavno je promijenula svijetom.
Jure je dugo i iskreno žalio za njom, a možda još i danas žali.
Sermije kakve nema. Kolibica, odmah uz obalu Gomionice, i jedan nalučak ziratne zemlje — to mu je sve. Kad su majdani nekad na
Gomionici radili, Jure je bio momak i duvao u mijehove u vignju pokojnog Stipure. Austrija uđe, majdani prestadoše, Stipura umrije,
Jure se oženi Stipurinom Lucijom, a spahija mu dodade komadić zemlje, te se tako okući, i od toga dana ga je svak zvao Jure Lucin.
Nastade novo vrijeme. Sve se preokrenu. Turci Krajišnici, razbijeni pod Banjom Lukom, vraćali su se, kako stari pričaju, u malim četinama preko naših sela Bišću i Kladuši.
— Čekajte, Vlasi! Malo lakše i vi, Balije! Jurina je vira zastupila!
— uzviknuo je tada Jure, te mu se tako još i danas ruga Tešica
Čeprkalo.
Jure se mnogo čemu nadao od novog vremena. Nije šala: biti carske vjere! Još za turskog suda kao momak, Jure se isticao gdje god je mogao.
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
