Stari sveti Spiridon je pripovetka Ive Ćipika iz dalmatinskog crkvenog i seoskog života. Stari Žižica i mladi paroh Dum Andrija raspravljaju o starom kipu svetog Spiridona, veri, tradiciji i promenama. Vredi je slušati zbog mirnog, slikovitog pripovedanja o ljudskoj pobožnosti i tvrdoglavosti.
Iza velike mise, stari Žižica, bratim svetoga sakramenta, ne sluša zvono što naviješta podne, ne krsti se niti se obazire na čeljad što se razilazi svojim kućama, već čeka na vratima dok izađe mladi paroh iz crkve, — čeka ga, a male, upale oči sjaje se i izražaja su kao da uvijek nešto istražuju, pa ne zna kud će s njima; lice mu je golo, a rukom se drži za podvoljak što ga nigda ne brije. Dum Andrija, kad ga opazi, sjeti se i požuri bolje. Ali svejedno, stari Žižica, klecajući u hodu, stiže ga uza vanjske kamene stube.
— Što ćeš? — okrene se prama njemu sa doksata parohijalne kuće. — Znaš da sam umoran, a podne je, i pođe u kuću.
— Samo dvi beside ! — reče stari odlučno i uniđe za njim.
— Znam zašto si došao, ali uzaludu ti je, odgovori paroh prije no će ući u sobu. — Kako sam danas s oltara navijestio, onako ću i učiniti.
— Ma ustrpi se, pustite me reći! — presječe ga stari
Readnara
