Danguba

Početak dela

Danguba

Pisac: Ivo Ćipiko

Danguba

Pun mjesec s vedra neba razliva se selom, srebri čistine, obasjava vazduh treptavim bljedilom, u kojem se bjeluskaju mliječne kapljice što se neprekidno lagano spuštaju ka zemlji.

Pirka hladni sjeverac, gdjekad jače zastruji, ali ne snaša lišće niti njime šuška; duva već nekoliko dana: sve je omeo i očeličio, selom je čisto kao na dlanu.

U selu, na raskršću, ukočila se gola murva; po podatku njenom ozidana su sjedala kamenom. Pod njom, kad ozeleni, danju u hladovini žale se siromašni starci, a noću kalaši mlađarija.

Upro mjesec i u njenu golu krošnju, obavio je i ispunio svijetlim, prozirnim pahuljicama, naresio je, kao da hoće da je ožive. Poda nju pao osjen, zamršen, ispremiješan bljeđom i tamnijom svjetlošću.

U tom osjenu podbočio se Danguba. U ustima mu kamiš; iz lule se odavno ne dimi, ali on kamiš jednako po ustima premeće, udiše u se vazduh i izdiše. Kapa mu i sada kao i uvijek sasma pokriva lijevo oko.

„To ti oko i ne služi!” rekao mu je jednom ozbiljno komšija i nadodao;

„Metni ga pod kvočku, može se iz njega štogođ izleći!”

A ono desno, što gleda u mjesečevu svjetlost, golemo je, plavo i na krajevima krvavo; nad njim izbočio se donji dio čela, preko kojega su nabrekle i isprekrštale se modre žile.

Već se iz polja vraćaju težaci, dominu putem, odmahuju dugim,

Nastavak slušaj besplatno