Antica je pripovetka Ive Ćipika. Prati staricu sa ostrva čiji život pripovedač saznaje iz seoskih priča, od detinjstva u siromašnoj kući do službe čobanice na malom ostrvu usred mora. Vredi je slušati zbog mirnog, realističnog prikaza primorskog života i sećanja.
Prije no sam je lično upoznao, iz potankog pričanja seljaka, u više mahova, doznao sam za njezin način života. A sada, kad plovim službenim poslom u malom čamcu prama „njezinome školju”, kako ga ribari nazivlju, po pučini, smežuraloj i pomodreloj od svježega jutarnjega sjeverca, dolazi mi starica čisto pred oči, i ne mogu nikako da je iz pameti istisnem.
Iz grada preko mora doniješe je na otok još dok je nejako djetence bila, štono reku: tek što je progledala. Odgojila se u jednoj siromašnoj, težačkoj kući i dugo kao dijete mišljaše da su joj roditelji, braća i sestre ona kućna čeljad među kojima življaše. Ali kad za sebe poče saznavati, instinktivno naslućivaše na sebi tuđu volju, te poče sumnjati, a bijaše načisto sama sobom tek onda kad je jednom u zavadi neko razjareno dijete prijekorno nazva
„mulicom”. To saznanje ne smuti je ni najmanje, ne bijaše zbog toga nastupio u njoj nikakav prelom: i poslije toga kućna čeljad pažaše je kao svoje dijete, i njeni osjećaji ostaše isto kao i prije. Ali u toj kući ne ostade dugo. Poočim je izdržavaše dok je za nju iz grada
Readnara
