Kratka priča Ive Ćipika iz otočkog života. Na Badnje veče u skromnoj kući na ostrvu okuplja se težačka porodica sa decom i susedima, uz pripreme za praznik i tiho očekivanje večere. Topao i miran prikaz primorskih običaja i skromnog, složnog života, prijatan za slušanje u praznične dane.
Danas se težaci ranije vraćaju iz polja svojim kućama. Cijelog dana kuhanog nijesu ni okusili, a i hljebom tek su se založili; reda je ne kasniti, i na vrijeme večerati.
Lijep je zimski dan. Mejačina! Sunce mal ne peče. Ugađa starim kostima; snaži ih, a mlađe razlijenjava. Sigurno osvanuće i Božić, vedar i topao, kao što je i običajan na otocima. Neće biti snijega, a i ne treba ga: niko za njim ne žali; rijedak je to gost u primorskoj kući.
Neka suice, ono bar grije svakog jednako, za sirotinju bar studen ne bije.
I Mijo Čepin sa sinom Perom doma će prije, nego se sunce slegne, da u moru počine. Njegova je kućica, uz još nekoliko rastrkanih domova, u vrhu povrh sela, između zelenih česmina.
Potleušica je malena; nu zgodna je zimi i ugodna, pa da vidiš, kad se oganj u njoj rasplamsa, od veselja čovjek bi uz gusle zapjevao, a od milinja uz vatru prokunjao.
Rasprtiše živo pred kućnim vratima. Nevesta Kate iziđe. Pomogne im
Readnara
