Readnara

Snaga bez očiju

Simo Matavulj

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 12 strana

"Snaga bez očiju" je pripovetka Sime Matavulja smeštena u vreme hercegovačkog ustanka 1875. Prati Vasu Gorčinovića, poreklom Hercegovca, koji je u Dubrovniku postao ugledan kožarski trgovac i ostao vezan za zavičaj i svoje zemljake. Kroz njegov lik prikazuje se svet primorskih trgovaca i iseljenika, pa je vredi slušati kao toplu sliku jednog vremena i ljudi.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Snaga bez očiju

Pisac: Simo Matavulj

Za vrijeme Hercegovačkog ustanka (1875) Vaso Gorčinović, kožarski trgovac u Dubrovniku, mogao je imati oko pedeset godina. Vaso je bio rodom iz Hercegovine, iz trebinjskog kadiluka, pa kao dijete pobjegao je od siromaštine u Grad, gdje je najprije posluživao njekoga zemljaka, kožarskog trgovca, pa mu postao šegrt, pa s vremenom kalfa, pa s vremenom ortak, pa s vremenom naslijedio ga, što nije rijedak slučaj među hercegovačkim trgovcima po Primorju. Vaso se nije ženio, kao ni njegov gospodar i dobrotvor. I mnoge navike Vaso bješe primio od gospodara, na primjer, da se sam dugo šeta, da susreće Hercegovce koji silaze na pazar, da oštro drži sve postove, da se uveče dugo bogu moli, da u magazi sveti vodicu četiri puta u godini, da mnogo dijeli sirotinji, da ne jede jagnjetinu prije Đurđev dana, itd. Vaso bješe osrednjega rasta, širokih pleća, dugačkih obraza, sa blagim izrazom, velikih prosijedih brkova, koji malko zaoštravahu mekotu crta. Nosio je "tijesno" odijelo, ali uvijek crnogorsku kapu, a u ruci jaku drenovaču. Imao je momka u magazi i kuvara, obojicu Hercegovce. Kako se često večerom u njegovoj magazi skupljahu hercegovački trgovčići i radnici Dubrovčani, prozvaše Vasa "pretsjednikom vlaškoga koncilijabula"; pošto buknu ustanak prozvaše ga "vojvodom". Među njegovim zemljacima vladalo je mišljenje da je ostao "čist kao od majke rođen", te da stoga njegova molitva ili kletva ima prijema u boga!

U isto vrijeme kad i Vaso Gorčinović, krenuo se iz zavičaja njegov brat od strica Mićo Gorčinović. I taj je posluživao godinu ili dvije po Dubrovniku, ali je bio nemirne naravi, nebojša i kavgadžija, te se nije mogao skrasiti ni u trgovini ni u zanatu. Zato stupi u austrijsku vojsku kao dobrovoljac. Za mnogo godina Vaso nije imao nikakva glasa od rođaka. Istom po svršetku talijanskih ratova, primio od njega pismo, kojim mu javlja da je postao oficir. Poslije su se dopisivali po jednom, po dva puta u godini, što je trajalo njekih dvadeset godina. Najposlije, kapetan Mićo Gorčinović piše bratu iz njekoga garnizona u Galiciji da je dobio "jeđupatsku bolest" u očima, koja se ne može izliječiti, zbog čega mora u pensiju. To je bilo krajem zime, a početkom proljeća kapetan Mićo stiže. Lako je zamisliti kako je bilo rođacima

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti