Readnara

Realnost u poeziji

Svetozar Marković

  • Eseji
  • Jezik knjige: srpski
  • 5 strana

Realnost u poeziji (1870) esejistički je spis Svetozara Markovića, srpskog socijalističkog mislioca i publiciste. U njemu se raspravlja o odnosu poezije i društvene stvarnosti, kao odgovor na poziv Matice koji se žalio na preovlađujući materijalizam i nedostatak pesnika koji bi pokrenuo narod. Vredi ga slušati kao dokument borbenog mišljenja i književne polemike svog vremena.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Realnost poezije (1870)

Pisac: Svetozar

Marković

U poslednjem broju Matice za godinu 1869. čitao sam u pozivu na pretplatu za godinu 1870. kako se uredništvo žali što je kod nas zavladao puki „materijalizam”, kako bi mi u današnje vreme trebali da smo na vršku mladićka oduševljenja i poezije itd., a mi nemamo pesnika koji bi bio kadar da pokrene narod na borbu za oslobođenje.

Uzrok je tome, veli se, što smo mi „trabanti” zapadnih naroda, koji su sada u „dolini materijalizma”, a mi kao slabiji moramo da se vučemo za njima, moramo i sami da se zaglibimo u blato materijalizma. Čitajući poziv „Matičin”, mislio bi čovek da na zapadu žive ljudi kao u

Muhamedovom raju, ne znaju ni za kakve „uzvišene čovečanske misli”, već samo jedu i piju, i da se naš narod takođe odao na uživanje, pa nije mu ni brigeša do slobode i drugih „čovečanskih” misli i potreba. Ako je zaista to bila misao „Matičina” uredništva, onda bi bila najgroznija ironija, upravljena protiv proletarijata na zapadu, koji danas u svoj Zapadnoj Evropi vodi očajničku borbu protiv svojih ugnjetača — borbu, koja se izjavljuje u španskoj revoluciji, u pariskim barikadama i radničkim demonstracijama, a najdivnije u savezu sviju radnika za zajedničku borbu protiv svake tiranije, u „međunarodnom udruženju radnika”, društvu koje broji milione članova u Evropi i

Americi i koje ima najuzvišeniji celj koji se samo može zamisliti: da uništi sve mane koje su postale istorijskim razvitkom čovečanstva i koje su sada živa rana na njegovom telu i da podigne društvo na novim načelima, što ih je izradila suvremena nauka. Ali to je još groznija ironija protiv našega naroda, jer kod nas je sav narod puka sirotinja

— proletarijat — i, ako ikome, njemu se ne može prebaciti da materijalno uživa. Šta je, dakle, izazvalo onaj poziv, i to baš u vreme kada naš narod činjenicom, ustankom u Boki pokaza da on mnogo dublje i silnije oseća svoje čovečansko dostojanstvo nego njegovi „osetljivi” pesnici? Kao što sam ja razumeo poziv "Matičin", meni se čini da uredništvo nalazi kao uzrok tome to što danas ni na zapadu ni kod nas nema pesničkog genija — nema poezije, već je zavladala puka proza

(sigurno u životu).

Ja sam izrekao u članku Pevanje i mišljenje da se kod nas poezija

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti