„Pevanje i mišljenje“ je esejistički spis Svetozara Markovića iz 1868. u kojem preispituje odnos poezije, mišljenja i društvenog života. Polazi od starih shvatanja o pesnicima kao uzvišenim bićima i suprotstavlja im kritiku idealističke estetike, zalažući se za književnost povezanu sa stvarnošću i društvenim napretkom. Vredi ga slušati kao svedočanstvo o počecima moderne srpske kritike i socijalne misli.
Još u najstarija vremena pesnike smatrahu kao neka viša stvorenja koja mi, prosti smrtni, nismo u stanju da razumemo.
Pesnici pevahu ode bogovima i kraljevima: opevahu zoru i slavuja i sravnjivahu njihovu lepotu i milinu s lepotom svoje drage. Prosti smrtni slušahu ih i divljahu im se, uvenčavahu ih lovorikama, dizahu im hramove i spomenike, a pesnici pevahu ili plakahu — kao slavuji na ruži — ne osvrćući se na potrebe one gomile što gubljaše svoje vreme i svoj novac čitajući njihove tvorevine. Šta je njima stalo ma do čijih potreba? Oni tražahu besmrtnost. Takav rutinerni pogled na pesništvo i pesnike zadržao se većinom i do danas iako sada pesnicima ne dižu hramove. Vera u dualizam čovečije prirode, koja je bila opšte rasprostranjena, osobito je potpomagala takve poglede. S razvitkom nauke i pesništvo se nije moglo uzdržati na toj visini na koju ga je postavilo ljudsko neznanje. Javi se kritika na pesništvo. Ja ne mislim da ovde pričam istoriju kritike, a nije ni potrebno. Prvi naši kritičari behu ljudi vaspitani u školi filozofa idealista: kritičari-estetičari. Ubeđeni da na ostvarenje jedne apsolutne ideje, filoje sva vasiona zofi-idealiste i u svakoj pojedinoj pojavi u životu nalažahu ostvarenje kakve apsolutne ideje. Dosledno tome i kritičari-estetičari postaviše „večite nepromenljive“ zakone za sve predmete u kojima je, po njihovom mišljenju, ostvarivana apsolutna ideja o lepome koja je „urođena“ čovečijem duhu. Potčinivši pesništvo večitim nepromenljivim zakonima, koji su suštastvovali samo u njihovom izmajstorisanom mozgu, oni su ga, istina, skinuli s nedomašene visine, ali su, u isto vreme, okovali lepu književnost. Ovo je uzvišeno, a ovo je strašno;