Početak dela
Posvadbica
Razdanilo se. Sipljivi mujezin sa Hadžibegove džamije tek što je ukujisao sabah, a već se čaršijom počelo razlijegati kravarevo podvikivanje kravama: „Huja-a, vuk te izio”, praćeno krupnim psovkama hamala ranoranilaca i neispavanih metlara, što čiste čaršiju. Alke na starinskim kanatima zvekeću, kanati se otvaraju, i čupave, neumivene domaćice ispuštaju krave, koje nesnosno mučući zastaju pred vratima, pa lijeno, polako kreću za ostalima na pašu. Mara Markanova, pošto ispusti svoju, ne htjede se vraćati u avliju. Ona je bila ne samo umivena i očešljana, nego i potpuno obučena. Obukla svoje najljepše ruho, čak i dibetli dimije, što joj ih Markan prije šest godina skrojio, i što ih nosi samo u crkvu o
Hristovim praznicima, a obukla i kanicama izvezenu, lisičinom postavljenu ćurdiju, ne mareći što je ljetnji dan i što će se malo više oznojiti.
Mara izađe za kravom i lagano se prekrstivši, a to je red, kad se iz vrata izlazi, krenu niz čaršiju. Dimije malko pokupi u šaku, da joj tur ne mete testu i tu ruku zadrža na pojasu, a drugom je lagano mahala pored sebe, idući kao što se pristoji i ne okrećući se ni na koju stranu.
Kod jednih razlupanih vrata, na vrhu Krivoga Sokaka, zastade. Lagano kucnu alkom na njima i poče provirivati kroz ključanicu.
— Jesi li ti, Mare? — zapita iza kanata tih, šapatljiv ženski glas.
— Ja sam.
— Odavno te čekam. Bojala sam se da nećeš ni doći.
Iza kanata izađe malena, mršava ženica, sa licem
prepunim pjega kao ćurkino jaje, a obučena lijepo kao i Mara.
Obje se poljubiše. Raspitaše se za zdravlje, za dobro spavanje, potužiše se na kravara kako im je i opet pomuzao krave, i zajedno pođoše dalje...
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
