„Đul-begova Zejna“ je pripovetka Svetozara Ćorovića iz bosanskog, orijentalnog života. Prati lepu Zejnu, begovu ćerku, u trenucima buđenja mladalačke čežnje i nemira u strogoj, starinskoj kući. Toplim i slikovitim jezikom pripoveda o sevdahu, lepoti i sudaru želje s tradicijom.
Naslonjena kudravim zatiljkom na obijeljeni, vlažni zid, koji je još mirisao na svježi, nedavno zagašeni kreč, lijepa Zejna Đul-begova sjedila je na svome uskome i tijesnome pendžeriću. Razgrnuvši svilenu košulju na prsima i oslobodivši nabrekle, jedre dojke, koje su, ispod zlatom vezenih peševa, izvirivale kao grličići iz gnijezda, pustila je da ih zalijevaju široki, topli mlazevi plave mjesečine, koja se probijala kroz guste mušebake i čelične demire, i da ih škaklji, kao uzdah lagan, mirisan vjetar, što se prokradao odozdo iz bašte i igrao se njezinim plavim viticama, koje su joj se povijale iznad čela poput providna dima, mrseći ih i miješajući sa strucima mladoga fesliđena, zasađena ispred mušebaka. Po vječno bljedunjavom licu Zejninu razlivala se tanka, mrežasta rumen; vlažne, plave oči svijetlile su se, sijevale i brzo prelijetale s predmeta na predmet; polurastvorene usne podrhtavale su; a tanki prsti grčevito su trzali i čupkali polusvelu ružu, koja joj malo prije pade sa prsiju. Po pokretima njezinim, po ubrzanom disanju i plašivom trzanju pri najmanjem šušnju, lako se moglo poznati kako je bujna mladost u naponu razavire i kako joj u prsima kipi i vrije. Što je više vjetar milovao i okađivao je mirisom fesliđena, prsti su joj sve to grčevitije čupkali ružu i jaka, potajna vatra obuzimala joj sve to jače čitavu snagu i sve oblo, punačko tijelo. Gotovo bi da iskida i zbaci sve haljine sa sebe, da izlomi i demire i mušebake i da se, grizući i
Readnara
