„Avdaga“ je pripovetka Svetozara Ćorovića, realistična slika života u hercegovačkoj čaršiji. Prati susret pripovedača sa čudnim i ponositim Avdagom, koji ga uporno zove da vidi njegovu novu građevinu, a zatim, razočaran, odlazi. Topla i živa priča o ljudskoj taštini i malom mestu, vredna slušanja zbog verodostojnog dijaloga i likova.
— A jesi li, jesi li mi vidio novu građevinu? — brzo zapita
Avdaga, uhvativši me nasred čaršije za ruku i silom me zaustavljajući.
— Jesi li dolazio tamo ?
— Nijesam — odgovorih mu nebrižno, starajući se da se oslobodim i da prođem mimo nj. — Nijesam još.
— Rašta nisi?
— Nijesam imao vremena.
— Ti vazda tako govoriš — odsiječe on nekako uvrijeđeno, pa okrenu leđa, ostavi, me i kao vjetar ode dalje, uz čaršiju. Osvrnem se za njim da ga zaustavim, da doviknem. Ali je već bio daleko odmakao.
Išao je uvijek brzo i nije bilo moguće lako ga stignuti. Velika, teška kita, sa nakrivljenoga i izgužvanoga fesa igrala mu je kroz vazduh kao šetalica od sahata, a jedan kraj dugačke džube vukao mu se po tlima, jer je nikad, ni ljeti ni zimi, nije oblačio, nego se samo ogrtao njome.
Ispod širokih, iskrivljenih postula dizala se prašina i poput tankog oblaka povijala se za njim po čaršiji; čaršinlije su to od šale i nazivale Avdaginim repom. Kad je svrnuo u sokake, rep mu se još vukao po čaršiji i lagano je iščezavao.
Ali tek što sam se vratio u dućan i prihvatio za posao, eto Avdage opet. Mršavo, mrko, suncem opaljeno lice bilo mu je obasuto kapljama znoja, koji se cijedio niz nos i niz obraze; desni mu je obraz lagano
Readnara
