Baba Jovanina smrt je pripovetka Svetozara Ćorovića iz siromašnog mostarskog sveta. Prikazuje život u jednoj mahali i staricu Jovanu, koju susedi poštuju, uz sudbine običnih ljudi. Vredi je slušati zbog slikovitog, realističnog prikaza starog Mostara i malih ljudi.
Dugačka smrdljiva avlija, izrovana, čvorugava i blatnjava, pružila se nekako baš pri kraju sokaka, opkoljena sa tri strane malim, prizemnim kućicama čija razlupana vrata i prozori zjape kao usta i oči mrtvačke lubanje. Nijedna kuća nema više od dvije mračne, vlažne, tijesne sobice, iz kojih vječito zaudara zagušljiv zadah ljudskoga isparavanja, pomiješan sa mirisom pečenih krompira ili kukuruza. A stanovnika mnogo! U tih dvadeset (toliko ih upravo ima) sobica, živi preko stotina duša! Sam Andrija Gliban u jednoj svojoj sobici ishranjuje desetero djece; Milan sapundžija ishranjuje osmero, da i ne spominjemo one koji ne rađaju naveliko, kao, na primjer, Anu Latinku, djevojku od svojih trideset godina, sa njezina četiri sinčića, što joj služe kao uspomena na četiri razne regimente koje se promijenile u
Mostaru.
Ipak su manje-više svi ti stanari neznatni ljudi za koje jedva ako se što zna van granica njihove mahale. Svi su nekako zaboravljeni! Jedino slavna, slavnog pomena dostojna, baba-Jovana, starica od osamdeset i više godina, što je nadaleko čuvena, i poznata gotovo svima mlađim i starijim ljudima i ženama i iz drugih mahala. Onako suha, duguljasta kao trstika, u svojoj dugačkoj anteriji, neobično dugih rukava, sa vješto umotanom tukom na glavi, ulivala je poštovanje i onima koji nijesu pobliže poznavali ni nje ni njezinih slavnih djela. Njezini avlijaši — kako je svoje sustanare zvala — poštovali su je najviše.
Readnara
