Readnara

Pošljednji vitezovi

Simo Matavulj

  • Roman
  • Jezik knjige: srpski
  • 40 strana

Realistički roman Sime Matavulja o staroj plemićkoj porodici M-vića u primorskom gradu, njenim oronulim dvorovima i poslednjim potomcima koji se drže nekadašnje slave. Kroz svakodnevicu tog doma prikazuje ponos, propadanje i vreme koje se menja, uz topao i blago ironičan pogled na provincijsku aristokratiju.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Simo Matavulj

Pošljednji vitezovi

I

U srcu grada H nalazi se Ulica svetoga Frane, gdje su nanizani vlasteoski opustjeli dvorovi, među kojima je najznatniji onaj plemenitijeh M–vića. Taj dvor je krpež od nejednakih građevina, zidanijeh u različita vremena.

Gledaocu s ulice pred očima je, u tamnoj zidini, nad visokim vratima, isklesan ovakav grb: okrunjena aždaha isplazila jezičinu, propela se na zadnje noge, a u prednjoj šapi drži go mač. S obje strane te zidine strše visoka zdanja. Desno je krilo pravi dvor, sav od tesana kamenja, na dva poda sa svedenijem prozorima. Lijevo krilo bijaše njekad tvrda kula; s vremenom se puškarice raširiše u nejednake četvrtaste prozore, ali ni danas, za tri koplja visine, nema na njoj nikakva otvora. Ta dva zdanja bijahu vezana dvama bedenima. Beden sastrag pretvori se u onisku kuću, namijenjenu slugama, a onaj do ulice utanji se i posta prosti oborski zid, držeći na svojim grudima, kroza dugo vrijeme, pomenutu strašnu aždahu, to viteško obilježje M-vića, koje oni donesoše u XII vijeku, kad pobjegoše iz Bosne u Primorje.

Prije ne mnogo godina, svakoga dana u zoru, kad zvona oglase pozdrav

Bogorodici, njeko bi otvorio gvozdene kapke dvaju prozora u prizemnoj sobi, pak proturio glavu izvan. Bješe to povelika glava, oblijeh obraza, sijerijeh očiju, prava nosa, podrezanijeh prosijedijeh brkova, pokrivena crvenom kapicom. Ona počivaše na zadriglu vratu, ovaj na zdepanu trupu, trup na kratkim nogama, a sve odjeveno u težačkoj primorskoj nošnji. Na prvi pogled moglo se poznati da je taj čovo gospodsko starogonče, od onijeh što su više smatrani kao ukućani nego kao sluge, što govore: "mi" "naša kuća", "naše imanje", što smiju obrecnuti se na gospodara, a, borme, njegovu djecu mogu ponjekad i ošinuti. Taj šiško, pošto bi se provjetrio, savio bi dušek, na kome je prenoćio, i iznio ga kroza vrata. Sad se sa ulice jednijem pogledom mogla pregledati prilično trostrana soba. Na stijeni, prema prozorima, čkiljaše plamičak u srebrnom kandiocu, pred razapetijem

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti