Početak dela
Pop Tandrkalo
Pisac: Svetozar Ćorović
Pop Tandrkalo
Selo Hodovo, čije okrečene kolibice zabijelile se pri vrhu spužolikog brda kao raštrkane ovce, planinsko je selo. Ne znam čisto koliko je metara nad morem, ali znam da njemu rijetko vrućina dodijava i da se snijeg, sa njiva mu i livada, diže tek iza Đurđev-dana, a počne katkada padati iza Gospojine, ne prestajući po čitav dan dok ne pobijele sva okolna brda i brežuljci kao jaja. Zapane oko kuća, zatrpa puteve i odijeli Hodovljane od svih drugih sela, te dok se druga djeca što pri dnu brda stanuju kupaju u potocima, i u lakim košuljicama trče kroz sela, dotle se u Hodovu grudaju ili bježe vatri ... A kiša im najmanje dodijavala!... Bilo je godina pa se po dva mjeseca nije spuštala da zemlju natopi niti barem da orosi malo, i tada je ginulo sve živo u selu: ljudi, stoka, žito ... Ono „žive vode” što im je izviralo u jednoj pećini, nije doticalo ni za piće čeljadi, a kamo li stoci i drugome.
Još da nije bilo ljudi koji su vještački znali salijećati popa
Tandrkala da im se moli Bogu za kišu, što im je on uvijek nakon nekoliko dana činio i, za veliko čudo, kišu uvijek izmolio, — gotovo se tu stanovati ne bi moglo.
Pop je bio jedan kršan čovjek! Nije kakav pendek ni slapčina, već viđen, naočit, otresit, pa kad ga pogledaš, milina te hvata što to nije ni hodža ni fratar, nego baš pop, naše gore list. Krupan, golem, crne velike brade, što mu poklopila sve prsi, čak i ramena, sa golemom kamilavkom na glavi, koja je nekada bila crna pa vremenom pozelenila,
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
