Readnara

„Pjesme” Jovana Dučića

Jovan Skerlić

  • Eseji
  • Jezik knjige: srpski
  • 11 strana

Kritika Jovana Skerlića o prvoj zbirci „Pjesme” Jovana Dučića (Mostar, 1901). Skerlić ocenjuje mladog pesnika, njegov izraz i uticaje i razmišlja o tome zašto se tada javlja toliko novih pesnika. Zanimljivo za lektiru o Dučiću i srpskoj kritici s početka 20. veka.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

„Pjesme” Jovana Dučića

(1901)

Pisac: Jovan Skerlić

Jovan Dučić: Pjesme. (Prva knjiga. Izdanje uredništva Zore. U

Mostaru, 1901.)

Obilje mlađih pesnika pojav je za razmišljanje. Za ove poslednje dve godine naša književnost je dobila nekoliko zbiraka pesama. Da li je samo ovo doba tako pogodno za poeziju, živimo li odista u vremenu velikih osećanja, kada se pune duše prelivaju i izbijaju u kristalnim mlazevima poezije? Ili je razlog daleko manje uzvišen? Starih velikih pesnika nema više, izuzev Zmaja, za koga se može reći ono što je Vojislav kazao za svoj grm:

I zima dođe već i svojom studenom rukom,

Pokida nakit sav i goru obnaži svu,

Al’ mnoga zima još sa hladnim vetrom će doći

A on će biti tu.

I kako ima dovoljno upražnjenih mesta, veliki broj više manje ozbiljnih kandidata istakao je svoju pesničku kandidaciju u obliku svezaka pesama. Dučićeva zbirka, davno objavljena i željno iščekivana, izišla je ovih dana. Velim: željno iščekivana, jer je Dučić jedan od ono dva ili tri mlađa pesnika koji su u naše suvo doba umeli i mogli pevati, i to dobro pevati.

*

* *

Odmah u početku da se ostavi na stranu onaj stalni rđav uticaj koji je

Vojislav imao na naše mlađe pesnike. Pesnik Ribara ulepšao je, proširio formu naše poezije, dao joj više metrova, više melodičnosti, ulio joj neko osobeno osećanje reči, ako je slobodno tako reći; ali zato, on je suzio krug ideja, osiromašio osnov, sveo je na retorska i muzička vežbanja. Srećom, primećuje se, da taj uticaj stalno

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti