Početak dela
Simo Matavulj
Pijero i Dzandza
Uglavnom, ispričaću vam samo jedan dan iz života njihova.
Pijero se probudio u četiri časa izjutra i spremio se za trenutak.
Dzandza (izgovori "dz" kao u riječi "dzindzov"), promeškolji se na krevetu i započe:
- Bon đorno, Pijero. Kakvo je vrijeme?
- Bon đorno. Pada kiša.
- O, bože, pa dokle će?
- Do Božića, kao i lani.
Po živosti njegovih pokreta, po tek progrušanoj crnoj bradi i kovrdžastoj bujnoj kosi, ne bi čovjek Pijeru dao više od četrdeset i pet godina, a on je ljetos navršio šezdeset petu godinu. To niko nije mogao vjerovati na prvi mah. Obrazi mu bjehu okruglasti i preplanuli, nos pojak, vrat žilav, rast osrednji.
- E, pa - pa! - reče Pijero ženi, pa pripalivši svjećicu, koju je uvijek u špagu nosio, otide u drugu sobu, gdje je na čukljama visilo više ogrtača; izabra tanku navoštenu kabanicu za kišu, te izađe.
Sa prostranog hodnika, Pijero strča niz njekih stotinu stuba od kamenijeh stepenica, koje su se lomile tri puta na lakat, jer je stanovao na trećem boju starinskog dvora izumrlijeh plemića Kosorića
(Cossorichio). Na svedenom izlazu, pošto otvori teška vrata, ugasi svjećicu i otide Krivom ulicom, koja se tako zove ne stoga što je jedina kriva u primorskom gradu S. (u kome se događa sve :ovo što vam pričam), nego zato što je najkrivlja od sviju, što je nalik na latinsko
S.
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
