Readnara

Pesme Milete Jakšića

Ljubomir Nedić

  • Eseji
  • Jezik knjige: srpski
  • 19 strana

Esej Ljubomira Nedića iz 1900. kritički razmatra pesničku zbirku Milete Jakšića. Nedić ne nalazi istinsko osećanje u tim pesmama i preispituje razliku između stihova i prave poezije. Zanimljiv je kao primer srpske književne kritike tog vremena.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

PESME MILETE

JAKŠIĆA (1900)

Pisac: Ljubomir Nedić

Ova knjiga pesama, koja je s toliko strana s velikom hvalom i radosno pozdravljena, na nas nije učinila osobita utiska. To ne dolazi otuda što bismo mi, po hvalama koje smo o ovim pesmama čitali, suviše mnogo bili očekivali, jer smo mi mnoge od njih već ranije bili čitali u raznim književnim listovima srpskim. Ali i da nismo, iskustvo koje smo u tome pogledu stekli naučilo nas je da ne polažemo mnogo na hvale koje čitamo o onima što danas u nas pevaju. Ako je u opšte bilo kakva predubeđenja s naše strane, to je, mnjenje koje se poodavno utvrdilo u nas, da posle Vojislava nismo više imali pesnika; da je to bio poslednji istinski pesnik naš, koji je ispevao labudovu pesmu Srpske Lirike. I, ako je toga predubeđenja u nas bilo, ono je, sad, pošto smo ove pesme pročitali, postalo stalno naše ubeđenje, — i ostaće to, bojimo se, još zadugo…

Kao što rekosmo, pesme Milete Jakšića na nas nisu učinile osobita utiska. Mi smo u njima našli stihova, ali nismo našli pesama, a još manje smo u njima našli pesnika. Jer, ono što čini pesmu i čini pesnika, to nisu samo stihovi, nego još, i pre svega, osećanje. A ovoga mi u pesmama njegovim nismo mogli naći, — mislimo, pravog, istinitog osećanja. On ne peva iz svoje duše, nego peva po ugledanju na druge; njegovo je osećanje pozajmljeno, iz druge ruke: njega su inspirisali pesnici, — češće i prosti stihotvorci. Ta okolnost, sama po sebi, očevidno, nije od tolika značaja da bi joj trebalo posvećivati naročiti članak; niti bismo mi, zarad nje same, ovo pisali. Što ovo pišemo, to je zato što mi u M. Jakšiću vidimo predstavnika čitavog jednog kola mlađih pesnika naših i, više no to, predstavnika naše današnje lirike u opšte; i što mislimo da je vreme jednom povesti ozbiljniju reč o današnjim pesnicima našim.

Njih bar ne moramo mititi, ni gledati im kroz prste, — pesnikA smo bar imali da možemo biti i bez ovih današnjih. I ovo što pišemo o

M. Jakšiću ima, otuda, širi smisao. Njegove su nam pesme samo povod pisanju; a pravi predmet, i ako posredno, današnji srpski pesnici u opšte. Jer ono što važi o njemu, važi, vrlo velikim delom, i o njima:

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti