Opančareva kći Josipa Eugena Tomića klasičan je roman smešten u Požegu i njenu okolinu. U središtu je opančareva kći i njena sudbina u tom starom slavonskom gradu, čije se istorijsko tkivo oslikava već na početku. Vredi je slušati kao živu sliku Požege i njenih ljudi, ispričanu toplim pripovedačkim glasom.
Je li od vas već tko bio u Požegi, šijačkoj metropoli? Grad taj leži u prekrasnoj dolini koju već Rimljani zvahu zlatnom dolinom: "vallis aurea". Poslije ljutih turskih ratova, i poslije kuge što je pod konac minuloga vijeka bjesnjela u Požegi, spade taj grad na kojih 700 kuća, premda je u svom cvijetu bivši brojio 50.000 kuća, kako neki kažu. I na tom dakle gradu ispuni se ono što pjeva Gundulić: "Mru kraljevstva, mru gradovi i njih plemstvo trava krije." Stari grad požeški, u kom su sjedili toliki otmjenici hrvatski, gdje su za turskoga jarma stolovale ljute paše i serašćeri turski, posve je sada razvaljen tako da se još samo jednoj ozidici trag vidi. Još u početku ovoga vijeka stršile su njegove kule nebu pod oblake, nu jer ne mogaše, bud ne htjede županija da plaća dva pandura što bi pazila na grad, dozvoli poglavarstvo gradsko u početku ovoga vijeka da se taj spomenik slave i jada ovoga kraja ruši. I zbilja, uskoro bude razorena ta stara gradina. Građani razvezoše krasnu opeku i kamen sve na jagmu kad je god tko hotio šta graditi. Sada kad već zidova ne ima, kopa se kamen iz brda na kom je bio grad sagrađen.
S južne strane gradu dižu se nebu uvis vinorodne gore Sokolovac, Vranovac i Garevica, a o te je grad upro slaba svoja leđa, dočim je bezbrižno pružio noge u hladnu Orljavu koja mu čini među sa sjevera.
Vrhunci gora okićeni su lozom vinovom, a što je niže dolje, to je obraslo lijepom šumicom koja u proljeće odjekuje od biglisa slavulja.
Divna okolica, a i prošlost ovoga grada nije ostala bez upliva ni na svijet koji u njem živi. Požežani su manje-više melankolici, a uz to blage ćudi. Mlađemu naraštaju nema milijega nego u prvi suton skupiti se, pa ili sjedeći pred kućom ili prolazeći ulicom pjevati ljubovne pjesme, uz tamburu il onako samo.
A crnooke požeške djevojke kako rado tada poskoče i s postelje kad čuju glas pjesme ili tamburica, kako li željno poviruju na kapke da vide je li im i dragi šeta u toj snatrećoj družbi.