Readnara

„O, proklete večerašnje večeri!”

Petar Kočić

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 10 strana

Ovo je jedina Kočićeva pripovetka koja prikazuje život čaršije. Radnja prati poslužitelja Srpske čitaonice i sitne događaje u varoši pred veče. Vredi je slušati zbog žive slike malogradskog sveta i Kočićevog pripovedačkog dara.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

„O, proklete večerašnje večeri!”

Pisac: Petar Kočić

Jedina Kočićeva pripovetka koja se odnosi na život čaršije objavljena je u književnom dodatku Beogradskog Dnevnog lista, HHII/1904, br. 6 i 7. Za Kočićevog života više nije bila preštampavana.

Poslužitelj „Srpske čitaonice” davno je očistio cilnidre i zapalio lampe, uredio stare listove, a nove, koji su poslije podne stigli, ispisao na tablu — za to od uprave u pošljednjoj sjednici određenu.

Kad ponovo sve tačno pregleda i nađe da je sve u redu i na svom mjestu — pokvasi kosu, pa se očešlja po najnovijoj modi, koju je — uzgred budi rečeno — prije nekoliko godina u našu varoš donio nekakav član nekakvog putujućeg pozorišta. Onda se dva-tri put ogleda u velikom ogledalu, koje najljepše pokazuje njegovu i onako lijepu poslužiteljku uglađenost, pa se uputi, po svom običaju, Osmanu na kavu. Uze mali i vitki štapić iz ćoška, pa mjesto na vrata, on se vrati pred ogledalo i to — pred veliko ogledalo — skide fes i uredi jedan pramičak kose, koji se bijaše zamrsio, onda opet natače fes, zasuka brčiće i pogleda se od pete do glave u ogdedalu i to, razumije se, u velikom ogledalu, pa zadovoljno uzviknu: „Idealan i romantičan mladić!” (Biće da je i ove riječi „primio” od tog nekakvog putujućeg pozorišta.)

Na Gospodskoj ulici, ispred čitaonice, kao i obično, sve je mirno... Pokoji gazda iz gornje čaršije mine na akšamluk do starog Milivoja ili gazde Save, zabrinut i neveseo, kao da je sve pokopao. Tek za njim izbije zamišljeni hodža sa zembiljom u ruci i sa debelom bijelom čalmom oko brižljivo obrijane glave. Sve ide običnim redom kao i dosad, sve mirno, tiho, pokorno... Samo što se gdjekad prodere debeli kasapin, Tešan: „Ajde, vrućo, vrućo! Ej, što mu se puši-i-i! Ajde oka četiri groša! Ama je meso!”

— Ne deri se toliko, nijesi u Kozari! — ljuti se gazda Risto, komšija mu:

— Ama je, gazda Risto, meso! Ajde, vrućooo! — prodera se Tešan koliko ga grlo donosi, pa udari nož u masni i prljavi sto, na kome se pušila debela ovnovina, onda istrže špinjatak i od dva zalogaja bi

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti