Ovo je prevod Novog zaveta na srpski narodni jezik koji je preveo Vuk Stefanović Karadžić. U predgovoru se govori o načelima vernog prevođenja i upotrebi čistog narodnog jezika. Zanimljiv je i kao verski tekst i kao svedok istorije srpskog jezika.
Evo i na Srpskome jeziku Novoga zavjeta! Da mi se kad ovako oprostiti riječi i ostaloga koječega o narodu našemu što sam kojekuda skupio, onda se smrti nimalo ne bih bojao.
II.
Istorija je ovoga prijevoda, od godine 1815 do danas, vrlo znatna a na mnogo mjesta i smiješna, ali je i duga i široka, za to se za sad mora izostaviti.
III.
U prevođenju svake knjige dužan je onaj koji prevodi starati se da prijevod što je više moguće bude vjeran, t. j. da se ne kaže što ni drukčije ni manje ni više, nego upravo onako i onoliko kao što je u originalu. U prevođenju svetoga pisma na to se osobito mora paziti, i za to se u gdjekojijem prijevodima, među kojima je i naš Slavenski, više pazilo na prevođenje riječi sa svima gramatičnijem promjenama nego na smisao: s toga je u najviše prijevoda jezik rđav i težak razumjeti, Ja sam se da ovaj prijevod bude vjeran, kaono ti sveto pismo, ali što je moguće više da bude i našijem čistijem narodnijem jezikom. Kod gdjekojijeh stihova, kašto i oko jedne riječi, i prevodeći i štampajući, tražio sam pomoći u deset prijevoda, pak sam najposlije pitao, prije pokojnoga Kopitara a sad F. Miklošića, kako je u originalu. Tako ja sam se trudio što sam više mogao i oko vjernosti i oko jezika; ali pored svega toga truda ne mogu reći da se ne će naći pogrješaka i u jednome i u
Readnara
