Početak dela
Kritika na roman 'Ljubomir u
Jelisijumu'
„Vsi narodi i sami яzыčnicы knigi svoя po gramatïiskimъ pravilamъ spisaša, u nasъ po pravilamъ babы Smilяani pišutsя.“ Ovim riječma G. Arhimandrit Kengelac svršuje predislovije svojega Jestestvoslovija, a mi njima počinjemo ovu drugu recenziju Srpsku. Već ima oko 40 godina, kako smo počeli Srpski pisati, a za to vrijeme ne samo što nijesmo u jeziku pošli u napredak, nego smo toliko udarili natrag, da bi nam trebalo još 40 godina, da dođemo na ono mjesto gđe smo prije bili. Do danas se gotovo nijedan Spisatelj kod nas ne nađe, da postavi sebi pravila po kojima će pisati, nego kako mu kad padne u pamet. Kako koji zareže perom da piše, on već odma počne misliti kako će jezik popravljati, a ne kako će ga učiti: zato je gotovo svakoga našega Spisatelja prva knjiga bolja od druge, druga od treće i t. d. I ovo se zlo kod nas tako uputilo i uvelo u običaj, da ne može drukčije prestati, dok ne počnemo jedan drugoga, javno pred svijetom, neprijateljski recenzirati i kritizirati; istina, da će se tim načinom osramotiti kad Spisatelj, kad recenzent, a kašto i obojica; ali narod i literatura svagda će dobiti (a koji se trude za narod, zašto bi se žalili i osramotiti kašto njegove polze radi?). Tim će načinom početi jedanput i naši Spisatelji misliti i sumnjati o onome što pišu: znajući da će za svaku riječ odgovarati pred svijetom. Tako su Nijemci, Francuzi,
Talijani i Englezi svoju literaturu doveli u današnje savršenstvo (i sad ima u Njemačkoj blizu 10 novina, koje samo knjige recenziraju). I današnji dan, po svoj Njemačkoj,
Spisatelji više paze (kad pišu knjige) na recenzente, nego na sve druge čitatelje: zašto veća čast čitatelja traži u knjizi uveselenije i zabavu (ili nauku, ako je knjiga zato pisana), ne sumnjajući da bi ono drukčije moglo biti, nego što je napisano. I to je poznato, da se rđavi i slabi Spisatelji svagda boje recenzenta, i tuže se na nji u svojim
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
