Readnara

Mračajski proto

Petar Kočić

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 8 strana

„Mračajski proto“ je pripovetka Petra Kočića, prvi put objavljena 1903. i kasnije uključena u zbirku „S planine i ispod planine“. U središtu je seoski protopop u bosanskoj sredini, njegova oštra narav i odnosi sa parohijanima. Vredi je slušati zbog Kočićevog živopisnog, humornog prikaza patrijarhalnog seoskog života i ljudske prirode.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Mračajski proto

Pisac: Petar Kočić

Ova pripovetka prvi put je objavljena u zagrebačkom Novom Srbobranu 1903.

(br. 243), a zatim u II knjizi Kočićevih pripovedaka „S planine i ispod planine“, izdatoj u Zagrebu 1904.

Todor Kruševac u svojoj monografiji o Kočiću govori i o prototipskoj osnovi ovog Kočićevog lika. „Mračajski proto je živeo, kako je pričao slikar

Pero Popović, u selu Slavićki, gde i danas ima drvena crkva u kojoj je služio. Sačuvana je i jedna klada, srezana u obliku stolice, na kojoj je proto sedeo dok je ispovedao svet. Tvrdi se da su za turskog vremena seljaci nekoliko puta noću prenosili crkvu s jednog mesta na drugo, da bi je Turcima prikazali kao čudotvornu. I zaista, Turci su je ostavili na miru.“ (T. Kruševac: „Petar

Kočić“, 1951, str. 97)

Kad me baš toliko moliš, eto, hajdemo, pa šta nam bog dadne! — poče

Stevica, sin popa Jove, žilavo i okretno momče. — Ne znaš ti još kakav je to čovjek, da bog milostivi sačuva! Nikog ne voli, nikog ne trpi, nikom ne vjeruje. Mrzi na sav svijet, a na rodbinu, čini mi se, najviše. Otjerao je sina od sebe, a popadiju je toliko tukao i mučio dok neke godine od teških uboja ne umrije kod kćeri u Božićima.

Svaku ženu zove Đurđijom. Pakosno se i zajedljivo sladi tim imenom, u kom se nešto podrugljivo, nisko, nečasno krije. „Dijete, dijete, čuvaj se seljačkije’ Đurđija, Hristos i ’ ubio! Đurđija je Đurđija! Udri

Đurđiju, križ joj Šokački!“ prodere se i silno zadrma kosmatom, podbulom glavom, kad mu se parohijanin potuži na ženu.

Od davnina se ne može s našom kućom. Zbog nurije gonio se mnogo godina s mojim djedom, i silno ga je, kažu, mrzio, pa i oca mrzi kao

Turčina, više nego Turčina! Od velike mržnje i pakosti nikad neće proći drumom pokraj naše kuće, kad se vraća iz parohije, iako mu je mnogo bliže, već okoliši po po sata i ide stranputicom. „Zar ja da idem putom kud prolazi prokleti, kuljavi, pakleni Džibo!“ Džibo,

Džibovina, tako zove oca, a djeda zove Džibukardom.

U parohiji niti će gdje noćiti niti šta okusiti. Ni vode neće da se napije iz tuđe ruke. „Ne vjeruj rišćaninu! Prevariće, slagaće, oblagaće, ukrašće, nebo ga ubilo!“ Dok svrši vjenčanje, krštenje,

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti