Markova ostavka je pripovetka Svetozara Ćorovića o starom poslužitelju kotarske oblasti Marku Gaćanu. On danima sedi u predsoblju, razgovara sa seljacima i ponosi se činovničkim životom, a naslov nagoveštava da će se suočiti s ostavkom. Zanimljivo je slušati kako se kroz lik malog činovnika slika društvena svakodnevica.
Stari, gotovo uvijek neočešljani i neobrijani, poslužitelj kotarske oblasti, Marko Gaćan, sjedio je preko čitavoga dana u širokome predsoblju na trošnoj, drvenoj stolici, upravo pred vratima sobe kotarskoga prestojnika. Onako krupan, stasit, sa mrgodnim pogledom, vječito je podupirao zid leđima i pušio na kratki čibuk.
Uzgred je razgovarao sa seljacima. Dolazili oni prestojniku radi svakovrsnih tužba i molba, pa ih uvijek puno predsoblje. Svi se okupljali oko Marka i moljakali ga da ih prijavi. Ako prestojnik još nije došao, razgovarali su s njime, neobično uživajući što mogu besjediti sa čovjekom koji stoji tako blisko prestojniku. Svi su poštovali Marka. Neki mu čak gurkali i duhana, neki i po grošić.
Naravno, Marko se vječito starao da to poštovanje i očuva, niti se ikada toliko „spuštao” da bude odviše intiman s njima. Uvijek je znao držati se u pristojnoj daljini, ljuteći se, ako bi se koji usudio da ga malo „familijarnije” oslovi, i tri puta napominjući kako nijesu „iz jednoga čanjka puru jeli ...” Naročito je volio hvaliti se pred seljacima svojim živovanjem...
— Nema ljevšeg života od našeg — govorio je. — Mi činovnici, behamteri, jedna smo gospoda, prava gospoda. Na prvoga primimo plaću, pa nam nije stalo za čitavim svijetom ... Sve olezanjc... Nit’ se plašimo nerodne godine, ni grada, ni rđavih dužnika... Jok! Na svijetu upravo niko se i ne broji u žive, osim nas činovnika.
Readnara
