Readnara

Ljuta pravoslavka

Grigorije Božović

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 7 strana

Ljuta pravoslavka je pripovetka Grigorija Božovića o pravoslavnoj ženi koja ne može da veruje da joj se muž poturčio. Dok sredina bruji o njegovom prelasku na islam, ona se suočava s pitanjima vere, bračne vernosti i prkosa. Vredi je slušati zbog živog narodnog jezika i slike sudara običaja i vera na starom Balkanu.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Ljuta pravoslavka

Pisac: Grigorije Božović

Još pre dvadeset dana susedi su joj doneli tu crnu vest, u koju ona nikako nije mogla verovati. Kaludrani su bili u gradu jedne subote i na trgu saznali od čudno zadovoljnih Arnauta da se njen muž, a njihov seljanin Miloje Krasić poturčio. Lepo, istinski, kako su inoverci nadugo i naširoko pričali, otišao kod kadije, dao pred svedocima izjavu da se odriče od svoje slabe i hoće jaku tursku veru, pa se u petak pre podne uz bubnjeve i zurle, uz veliko tursko veselje i radovanje, poturčio. Tome najpre ni Kaludrani nisu verovali. Pobogu, zar može

Kolašinac verom okrenuti? Zar može pomazan čovek preći u tursku veru? Kad se zna da se taj znak hrišćanski ni kroz vekove ne može sa čela izbrisati? Kad je stari prota uveravao na jednom saboru u

Dubokom Potoku da to osvećeno mazivo prodire kroz kožu i na samoj čeonoj kosti urezuje Hristov pečat kao na poskurniku, te da se i na onom svetu zna ko je ovamo u čijem Toru bio, pa turčio se ili šokčio koliko mu god drago?...

Ali su i ti prosti seljaci koji ovako naivno mišljahu brzo svojim očima uverili se da je istina što su ludi na trgu pričali. Na svoje strahotno zaprepašćenje poznali su svojega suseda Miloja Krasića u ogromnoj gomili Turaka koja je išla po gradu. Opet sa bubnjevima i urešenim Ciganima, ta litija vodila je prebledela Miloja od kuće do kuće, od trgovine do druge, da se Turci obraduju svojoj prinovi, svojem novom bratu Turčinu, i da ga daruju. Ko novcem, ko čohom, a ko opet kavom i šećerom. Da mu bude medeniji novi život, da bi izišao iz rajetinske rđe i da bi mu se još na prvim koracima usladilo turkovanje, čoveče... Obukli ga u, Srbinu, smešnu odoru, u nekakve polovne crvene šalvare, mintan od basme i veoma iznošenu đečermu staroga kroja. Na noge mu nazuli nove crvene jemenije, a na glavu natukli fes sa bednom čalmicom i još smešnijom kićankom od zelene nepredene svile. Bože, smešan i bedan se učinio seljacima njihov

Miloje onako prerušen. Do juče naočit seljak, postao po njihovu računu ajmana za poćak, pravi ciganski ceribaša: e, zakleli bi se oni na sve četvero časnih posta da i ceribaš ozbiljnije stoji na derviškom ćulavu onaj krajičak lisičjega repa no njihovu tužnom

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti